KRVNI TRAG

07.08.2008. | Tekst i fotografije: Thibaut Mace | Upoznajte LOV

KRVNI TRAG

KRVNI TRAG

Posle pucanja-
Potraga za ranjenom divljači

Da li ste već imali prilike da posmatrate neku potragu za ranjenom divljom svinjom?
Da li ste upoznati sa uobičajenim radnim danom vodičakrvoslednika?
Evo prilike da ga otkrijete

Slika 2.

Slika 2.
Posle više od četiri sata provedena u praćenju traga ranjenog vepra, vodič mi pruža jednu granu natopljenu svezom krvlju. Dobar način da se osiguramo da je pas na pravom putu.

Ulija!Sedi! Povodac je pažljivo složen na putu. Keruša ponosno i nepokretno pozira kraj njega. Vodič Nikola Bujon razgovara sa jednim od lovaca koji je učestvovao u jučerašnjoj hajci. Čovek poznaje ovo lovište kao svoj džep. Nalazimo se u šumi Hey, u blizini Nansija (Meurthe-et-Moselle). Ovaj predeo, presečen asfaltnim putem po sredini, prostire se na nekoliko hiljada hektara. Pas je nestrpljiv. Na par metara od njega, neki miris ga neodoljivo privlači. Njegov vlasnik se detaljno raspituje pred odlazak u potragu. "O kakvoj je divljoj svinji reč? Lovac priča o nekoj divljoj svinji od 80 kg! Znate li gde je rana od metka? Metak je u stomaku, odgovara čovek, pronašli smo delove unutrašnjih organa na tragu. Koliko ste ispratili trag? Više od stotinak metara/'

POČETAK POTRAGE

Dovoljno je saznao. Dok mu se pridružuje u kolima, njegova keruša ga ne ispušta iz vida. Čovek uzima svoje oružje, karabin, i prilazi partneru. Klasičan slučaj. Metak je završio u stomaku. Na kraju hajke, nestrpljivi lovac, što je naravno normalno, stiže na mesto nastrela. Ubrzo ugleda krv, nekoliko metara dalje još krvi, zatim nailazi na creva i jasno mu je da divljač neće još dugo. On nastavlja dalje i na kraju pronalazi trag vepra. Ovaj tip pogotka predstavlja pravu zamku za lovca koji dovoljno ne poznaje reakcije ranjenog vepra. Uglavnom, takva rana ne ostavlja previše krvi i ranjena životinja nastavlja da beži. Divlja svinja će, bez obzira na ishod naše pretrage, svakako uginuti. "Ulia! Krv!" Mirnim, ali strogim glasom Nikola prvi put naređuje, a to će naređenje ponavljati bar desetak puta. Mali riđi bretonski gonič se sa njuškom slepljenom uz tlo kreće ka mestu nastrela. Pas se vrti par sekundi dok ne bude siguran, a zatim se vraća pravo kod svog vlasnika. Nikola joj stavlja povodnik i mali pas nestaje mirnim hodom u žbunju. Povij enih ramena svi ulazimo u gust šumarak i primećujemo, posle par metara, vidljive tragove osušene krvi od juče. Tu i tamo, delovi unutrašnjih organa vise na granju. Prvih stotinak metara pas prelazi za dva minuta. Nebrojeno mnogo puta nailazimo na delove utrobe koji vise na žbunju. "Da li uspevate da nas pratite?", dobacuje Nikola koji se ne odvaja od svog psa. Tragovi krvi su sve redi i manje vidljivi.

Potraga

POSLE PRVIH TRAGOVA

Razmak između krvnih tragova je sve veći. Ogoljene grane nas grebu po licu, odeća nam je puna trnja. Pognutih leđa, čkiljimo i nastavljamo da pratimo psa. Vodič ne progovara ni reč. I on prati svoga psa. Pogledom i na osnovu tragova proverava da li smo još uvek na pravom putu. Sa vremena na vreme, osušena krv podseća nas da pas još nije pogrešio. Već smo prošli nekoliko veoma različitih i nepristupačnih krajolika. Ali, najzad smo stigli. Izlazimo iz šume i stižemo na čistinu. Nikola nam pokazuje prelaz koji se nalazi naspram nas. Na čistijim delovima terena je mnogo teže pratiti trag, jer je teško uočljiv. To znači da je vepar izabrao put koji je samo njemu poznat. Šuma se proredila. "Približavamo se putu", dobacuje lovac. Već više od sat vremena pratimo tragove krvi koji su sve redi. Beg divljači kao da nema kraja. Pas ne diže njušku ni na asfaltu. Sve vreme na par centimetara od tla, smirena keruša i dalje vuče povodnik. Nikoline naredbe su sve češće. "Krv, Ulija, krv!" Vodič više ne može okom da proverava da li smo na dobrom putu, pošto se krv više ne vidi, pa mora verovati psu. Ponašanje psa je veoma važno: više podignuta njuška, kolebanja koja se nadovezuju, odlasci i dolasci, puno je malih znakova na osnovu kojih možemo da zaključimo da li pas možda želi da krene drugim putem gde ima više tragova. Prodoše i dva sata!

Slika 4.

Slika 4.
Reakcija divljači na pucanj i razgledanje mesta nastrela su neophodni i odlučujući za uspešan ishod potrage.

Slika 5.

Slika 5.
Potraga za svakom ranjenom divljači, a posebno za divljom svinjom, predstavlja težak, često i rizičan zadatak. Prepreke koje treba da prevaziđemo deluju obeshrabrujuće.
"Odeća nas guši i smeta nam, ali nas takođe i štiti od granja"

PRVA ZAMKA ZA PSA

Ponovo smo među zelenilom i lijane se prepliću svuda oko nas. Po prvi put počinjemo da sumnjamo. Keruša se već dva minuta vrti na malom prostoru. Možda se i ona umorila. Razumemo to. Preznojavamo se. Imamo potrebu da se oslobodimo odeće koja nas guši, ali i štiti da se ne ogrebemo. Pas kreće u pravcu koji se Nikoli ne sviđa. I on prvi put pokazuje svoje nezadovoljstvo. Ponovo, dovodi psa u red. "Pogledajte ova dva traga na razmaku od jednog metra. Obrnuti su. Moguće je da je pas krenuo u kontrasmeru prateći tragove. Svesno ili nesvesno, ali vepar tako pravi pravu zamku za pse." Mi ćemo tu zamku izbeći. Nekoliko minuta kasnije, pronađeni trag će vlasnika obradovati i učiniti veoma ponosnim na svoga psa. Prošla su tri sata. Do sada smo uspeli sve da pređemo, ali pred nama je velika nizbrdica. Ovo postaje baš fizički posao. Pas nas, još uvek istom brzinom, vodi u neku uvalu. Tu se, nad trnjem, zaustavlja i vrti. Našli smo i drugo mesto gde je vepar zastao. Pre dobrih sat vremena pas je markirao kod jednog odvaljenog stabla. Naš se vepar tri puta odmarao. Nikola je na trenutak kleknuo. Čupa neku travku. Ovlažio je prste i protrljao travku. "Krv!" Počinjemo da se spuštamo, potraga ulazi već u četvrti sat. Četiri sata pratimo vepra koji je izgubio litre krvi i metre creva. Neverovatno! Lovac u našoj pratnji je već izgubio nadu. "Ovo traje već predugo. Više ga nećemo pronaći." Obeshrabrenje je u potpunoj suprotnosti sa upornošću vodiča koji, u krajnjoj liniji, zavisi isključivo od svog psa. "Sve dok pas prati neki trag, ja neću stati." Vepar je, pre svega, nagrada za psa. Minuti su sve duži. Sada nas i noge bole. Čovek zastaje na trenutak na jednoj stazi prateći izdaleka vodiča u šipražju. Vadi iz džepa mapu šume i pokazuje nam. "Prešli smo već 9 prošeka. Svaka od prošeka ima dvanaestak hektara. Znači oko 300-500 pređenih metara po prošeku. Sad izračunaj kolika je dužina ove pretrage, nekoliko kilometara u svakom slučaju!" Nikola nam daje znak. Čovek je ponovo živnuo i dodaje mi granu. Kad smo se približili, ugledali smo bleđe crveni trag neke guste tečnosti. Svežiji je od prethodnih. Još uvek smo na pravom putu, ali sad, posle pet sati potrage, najzad smo bliže vepru!
Međutim, umor pobeđuje lovca koji sve više zaostaje. Nikola prati psa u polje isprepletano granjem. Polako se smrkava i, na žalost, moramo da prekinemo potragu koju ćemo nastaviti sutra ujutru.

Slika 6.
Slika 7.

Slika 6. i slika 7.
Posle nekoliko stotina metara, trag divlje svinje gubi se u šipražju.

OBAVEZE LOVCA

P0M0ZITE POTRAZI
Svaki lovac je obavezan da kontroliše svoj pucanj. To radi tako što posmatra reakciju divljači u trenutku pucanja. Traženje počinje čim najave kraj hajke, lovcu koji je pucao može neko da pomogne. Zajedno na samom mestu nastrela i oko njega, oni pokušavaju da pronađu trag zrna kod promašaja ili krv ranjene životinje. Trag ne treba tražiti u krugu širem od 100 m. Lovac postavlja vidljiv znak na mestu nastrela, a onda poziva vodiča i daje mu maksimum detalja sa terena.

Slika 8.

Slika 8.
Da bisesprečilo neželjeno zapušavanje cevi pri padu ili provlačenju kroz jako gust teren preporučujemo da se vrh cevi zaštiti tankom celofnaškom trakom.

Riđi bretonski gonič
Veliki bretonski riđi gonič je bio vrlo popularan do kraja XIX-og veka kada rasa skoro izumire, tada počinju da se mešaju rase da bi se dobio manji pas i tako je nastao riđi bretonski gonič (le fauve de Bretagne) čiji su zvanični standardi uspostavlja 1921. godine (visina u grebenu od 32 do 38 cm). Riđi gonič iz Bretanje je od svog pretka nasledio tvrdoglavost, otpornost, odlučnost i istančano čulo mirisa. Najupotrebljiviji je za lov na zečeve. Ako ga dobro dresira može biti i krvoslednik.

Riđi bretonski gonič

SUTRAŠNJA POTRAGA

Slika 9.

Slika 9.
Odlučnost psa krvoslednika je zadivljujuća, čak i kada se potraga oduži u nedogled.

Slika 10.

Slika 10.
Posle nekoliko sati, vidljivi tragovi su skoro nestali.
"Kao da putujemo kroz vreme dok pratimo trag ranjene divljači"

Rano ujutru svi dolazimo na isto mesto. Keruša lako pronalazi trag i, polako za njom, probijamo se kroz gustu šikaru. Posle stotinak metara keruša počinje jako da vuče povodnik i zalaje par puta. Vodič se osmehuje i tiho nam govori daje keruša nanjušila divlju svinju koja je verovatno vrlo blizu. I, stvarno, posle tridesetak metara nailazimo na povaljenu šikaru i na mrtvog vepra izvaljenog na bok i to na strani gde je ulazna rana. Po našoj proceni, uginuo je tokom noći. Nema izlaznu ranu i to nam je, naravno, mnogo otežalo potragu. Nikola se zadovoljno smeje i kaže da je presrećan i da je to velika nagrada kako za njega tako i za psa. Lovac koji je ranio vepra ljubi Nikolu i zahvaljuje mu se. Svi smo umorni, ali i zadovoljni. Na kraju, doživeo sam sve faze ove potrage i shvatio ogroman značaj krvoslednika i njegovog vodiča jer bez njih nikada ne bismo pronašli ovoga vepra. Na žalost, najnezahvalniji zadaci su često i najslabije nagrađeni. Vodiči koji pred nama razmiču šiblje i trude se da zadovolje našu predatorsku žeđ, često zavređuju više pažnje nego što im mi poklanjamo. Što se tiče praćenja krvnog traga, poštovanje treba da pokažemo tako što ćemo im omogućiti najbolje uslove za pretragu. Ako ne znate kako to da učinite, pozovite nekog vodiča i zamolite ga da vas sledeći put prati na terenu. Učinite to bar jednom. Naučićete ono osnovno. To je, u stvari, jedino što ovi ljudi iz senke od nas traže.

Slika 12.

Slika 12.
Kada se tragovi prorede, vodič je prepušten proceni svoga psa i veoma detaljnoj analizi terena.

 

Slika 13.

Slika 13.
Nagrada za upornost

OHRABRITI, MOTIVISATI

TEŽAK ZADATAK

"Veliki broj lovaca nije upoznat kako se odvija potraga za ranjenom divljači i ne razume našu strast. Puno njih misli da će dosađivati nekom vodiču ako ga pozovu u potragu. Potpuno suprotno! Neki misle i da ranjena divljač pripada vodiču, dok on plen prepušta onome ko je ispalio metak. Treba da naglasimo da se potraga ne naplaćuje. Nekada se ekipa koja nije uspela u potrazi smatra manje efikasnom. Vrsta rane i ponašanje lovca pre svega, uslovljavaju rezultat jedne potrage."

TEŽAK ZADATAK

Svi vodiči se žale na nekorektno ponašanje pojedinih lovaca prilikom pucanja na divljač. Ne posvečuju dovoljno pažnju reakciji divljači posle pucnja i ne pretraže dovoljno teren kako bi našli trag od ranjene divljači. Tako ranjena divljač obično ubrzo ugine u najgorim mukama.

Tekst i fotografije:
Thibaut Mace

Komentari: 0

TEKSTOVI /iz kategorije/