ISTORIJA UŽARSTVA
Upotreba užeta u lovu, za razna vezivanja, za pričvršćivanje raznih stvari, za nošenje, podizanje i penjanje, datira još iz vremena praistorije, i oduvek je uže bilo ključno za razvoj čoveka. Veoma je verovatno da su rani oblici užeta zapravi bili ono što je čovek mogao da nađe u prirodi, razne biljke koje imaju duge i savitljive grane, a odmah zatim su došli razni oblici pletenja istih tih biljaka sa ciljem dobijanja još boljih i jačih užadi. Postoje dokazi da prva užad nastala na ovaj način datiraju iz vremena 17000 godina pre Hrista
Stari Egipćani bili su prvi koji us razvili alate za pravljenje užadi.
Drevni Egipćani su bili prva civilizacija koja je razvila specijalizovane alate za pravljenje užadi. Egipatska užad datiraju i z vremena od 4000 do 3500 godine pre Nove Ere, i pravljeni su uglavnom od vlakana rogoza. Druga užad u antičko doba pravljena su od vlakana palme, lana, trave, papirusa, kože i životinjske dlake. Korišćenje upravo takvih starih užadi pravljenih od rogoza, koje su povlačile hiljade radnika omogućile su Egipćanima da pomeraju velike kamene blokove i da prave spomenike koji još uvek svedoče o tom dobu. Počevši od 2800 pre hrista, užad od konoplje se koriste u kini Užad i tehnika pravljenja užadi se širila Azijom, Indijom i Evropom narednih nekoliko hiljada godina
 |
U srednjem veku(od XIII do XVIII veka), od Britanskih otoka do Italije, užad se prave u tzv. rope walks , veoma dugačke zgrade gde su vlakna pune dužine užeta položena i zatim uvrtana da bi se napravilo uže. Dužina užeta je bila definisana dužinom same zgrade. Ovo se odnosilo na dužinu samo vlakna. Ovo je omogućilo da se prave i užad duža i od 300 m. Kraća užad su beskorisna na visokim brodovima, gde su upravo potrebna dugačka užad, sa konstantnim prečnikom i veoma jaka. Spajanje kratkih užadi sa ciljem pravljenja dugačkih nije bilo rešenje jer su takva užad često popuštala upravo na tim mestima pri korišćenju na brodovima
Još je Leonardo da Vinci napravio nacrte za mašinu za pravljenje užadi, ali kao i mnogi od njegovih patenata nikada nije ugledala svetlosta dana. Uprkos tome, veličanstvena dela postizana su bez upotrebe naprednih tehologija, oslanjajući se samo na korišćenje užadi: 1856 godine Domenico Fontana je podigao 327 tona težak obelisk na Rimskog Trgu Svetog Petra, zajedničkim trudom 900 ljudi i 75 konja, i korišćenjem bezbroj metara užeta. Do kraja XVII veka nekoliko mašina za pravljenje užadi je napravljeno, patentirano i sa uspehom korišteno. Užad su se pravila isključivom od prirodnih vlakana sve do pedesetih godina XX veka kada je počelo korišćenje veštačkih materijala, kao što je najlon