Ko zna pravi put, može da ide i stranputicom
Svako
dešavanje u košnici je više nego racionalno i logično. Možemo biti sigurni da
naizgled nelogičnim pojavama u pčelinjem svetu, jednostavno još uvek nismo
dorasli, te ih stoga i ne razumemo.
Produkti pčela su pravo čudo prirode. Čovek im mora izraziti svoje iskreno
divljenje. Takav produkt jeste i jedan od mnogobrojnih enzima (proteina) koje
pčele ugrađuju u svoje proizvode - invertaza. On pomaže pčelama u razgradnji
saharoze iz nektara, ili u poslednjih nekoliko decenija i iz šećernog sirupa.
Enzimi su inače biološki katalizatori, tj. pomoćnici koji utiču na to da se
određene reakcije odvijaju brzinom koja je 10 8-10 20 (10 na 8 do 10 na 20)
puta veća od brzine nekatalizovanih reakcija. To je zapanjujuća efikasnost.
Pored toga, za razliku od reakcija u organskoj hemiji, gde redovno dolazi do
stvaranja uglavnom neželjenih nusproizvoda, i gde je neophodno vršiti
prečišćavanje stvorene supstance, reakcije katalizovane enzimima teku uvek sa
skoro 100%-nim prinosom, i nisu praćene stvaranjem sporednih produkata. U
pčelarstvu je poznata reakcija invertovanja šećera kiselinama, gde se uvek
dobija HMF, otrovna supstanca za pčele, a toga nema prilikom invertovanja
saharoze invertazom koju luče pčele.
Beta-fruktofuranozidaza, tj. saharaza ili invertaza, katalizuje hidrolizu
(pomaže razlaganje) neredukujućeg šećera saharoze, pri čemu nastaju redukujući
šećeri glukoza i fruktoza. To zna svaki pčelar. Tako se od nektara dobija med
koji sadrži veoma malo saharoze, a mnogo više glukoze i fruktoze (najmawe 60 g
/ 100 g cvetnog meda).
Invertaza spada u grupu konjugovanih proteina. Oni, osim aminokiselina
(sastavni delovi enzima), sadrže i bočno vezane različite prostetičke grupe, u
ovom slučaju ugljene hidrate. Invertaza zbog sadržaja ugljenih hidrata od oko
50% spada u tzv. glikoenzime. Zašto se priroda odlučila da u invertazu ugradi i
ugljene hidrate, tj. šećere? Sigurno ne slučajno. Jer, pozitivni efekat
ugljenih hidrata na stabilnost enzima je potvrđen u mnogim naučnim
ispitivanjima. Glikozilovani enzimi su upoređivani sa njihovim neglikozilovanim
kopijama, i pokazali su se nadmoćni u pogledu pre svega termičke stabilnosti.
Kod većine do sada ispitivanih glikoproteinskih enzima, pa i kod invertaze,
biološka aktivnost ne zavisi od ugljenohidratnog dela molekula, što je svakako
trijumf prirode, a u našem slučaju i pčela, nad nepogodnim uslovima sredine,
koji su još u dalekoj istoriji ovih enzima ometali njihovu efikasnost.
Kada se iz invertaze (260kDa) iz Fusarium oxysporum uklone vezani ugljeni
hidrati, njena molekulska masa se smanji za masu odstranjenih ugljenih hidrata.
Ovako deglikozilovana invertaza ne menja vrednost Mihaelis-ove konstante i
supstratnu specifičnost, ali zato ima znatno manju stabilnost.
Saradnjom pčela i evolucije se znači došlo do idealnog enzima koji pčelama na
najefikasniji i bezopasan način pomaže u invertovanju saharoze. Ipak, potrebna
efikasnost da se u zahtevano vreme preradi određena količina saharoze je tokom
evolucije prilagođavana pašnim uslovima. Međutim, mi danas selidbom na više
paša, i nasilnim i neprirodnim prihranjivanjem šećernim sirupom, previše
tražimo od pčela. Zahtevamo ono sa čim se pčele nikada nisu susretale. To
naravno dovodi do negativnih efekata na pčelinju zajednicu, o čemu je autor
detaljno pisao u jednom drugom članku u časopisu Pčelar (tekst: Šećer -
pčelinja kazna).
Na žalost, vrlo često smo prinuđeni, a po svemu sudeći još češće ćemo to i biti
zbog sve gorih vremensko-pašnih uslova, da pčele u nuždi prihranjujemo šećernim
sirupom. Ali, svo vreme moramo biti svesni pomenutih negativnih posledica, i
truditi se da ih maksimalno anuliramo, bar onoliko koliko je to moguće. Znači,
ako i pored našeg znanja o štetnosti šećera, isti moramo da upotrebimo, smemo
da idemo i tom stranputicom, kako bi od dva zla izabrali manje.
Pokazano je da prolećno prihranjivanje donosi koristi samo slabim društvima,
kakva ne treba ni da gajimo, dok jakim ne pomaže, te se njime nećemo ni baviti.
Dovoljno je reći da je najbolja prolećna prihrana velika zaliha kvalitetne
hrane u košnici.
Mnogo je interesantniji jesenji period, koji je sa svih aspekata prihrane
prepun problema. Tada je aktivnost invertaze značajno niža nego u toku glavne
paše. U društvu ima 2,1-2,4 puta manje pčela nego leti. Inače, najveća
aktivnost invertaze je pri temperaturi od 34-35%°C, a ona je u tom periodu
stabilna samo u blizini legla. A leglo je tada jako ograničeno i predstavlja
samo jednu malu zonu optimalne temperature. Zato nije slučajno što se pčele
trude da u tu zonu po unosu privremeno uskladište kako nektar, tako i sirup.
Tek posle 24 časa, pčele ga prenose na mesta udaljenija od legla. Znači, opet
se sve okreće oko invertaze.
V.I. Lebedev, V.P. Lebedeva i M.P. Solovova (2000) su uradili jedno izuzetno
istraživanje. Kako bi utvrdili dužinu perioda invertovanja saharoze u jesen,
prihranjivali su 65%-im sirupom. Uzimali su uzorke prerađene hrane 3, 9 i 24
dana posle prihranjivanja.
Tri dana po prihrani u prerađenoj hrani je nađeno oko 23% saharoze. Narednih
dana nije bilo statistički značajne razlike sniženja koncentracije saharoze,
sve do 21. dana, kada sadržaj saharoze u prerađenoj hrani nije prelazio 10%.
Ovi rezultati su indiferentni u odnosu na letnje mogućnosti pčelinje zajednice.
Međutim, više je nego interesantno ono što su dokazali tom prilikom, a to je da
med nastavlja sazrevanje i ispod voštanih poklopčića. Autoru ovih redova su
pojedini stariji pčelari govorili kako bagremov med vrcaju tek na jesen, jer su
primetili da je tada kvalitetniji. U literaturi piše da ga možemo vrcati odmah
po poklapanju, ali, očigledno to nije baš tačno. Med sazreva, tj. smanjuje se u
njemu količina saharoze, sve dok temperatura ne padne ispod 25°C, što je neka
granična temperatura na kojoj invertaza ima još uvek kakvu takvu aktivnost.
Zbog niskih temperatura, količina saharoze u uzorkovanim zalihama hrane u
aprilu, ostaje na nivou sa početka zimovanja.
Pokazali su da rokovi jesenjeg prihranjivanja značajno utiču na proces
invertovanja saharoze. U hrani koju su pčele pripremile od 65%-og šećernog
sirupa sredinom i krajem avgusta, mnogo je više prostih šećera, i značajno
manje saharoze, nego u hrani od istog takvog sirupa, koji su pčele preradile
početkom i sredinom septembra. Sadržaj saharoze je prosečno veći u
septembarskoj prerađenoj hrani za 2,7 puta (u avgustovskoj je bilo 8,1%
saharoze, a u septembarskoj 21,9%).
Sve u svemu, priroda je želela da pčelama uštedi energiju, te je učinila da med
i sam zri sve do jeseni, ispod voštanih poklopčića. Tako se pčele zimi
minimalno iscrpljuju preradom malih količina saharoze iz meda. Zato se
nedostajuća zaliha hrane mora da nadoknadi što ranije šećernim sirupom, u kasno
leto, a ne u kasnu jesen.
Poseban je problem odabir najpovoljnije koncentracije šećernog sirupa za
dohranjivanje. Činjenica je da se invertaza prilagođavala tokom evolucije
nektaru sa niskim sadržajem šećera. Jer, prema Kabulkovu, nektar većine cvetova
sadrži 70-80% vode, što se menja u odnosu na doba dana i klimatske uslove.
Ujutru je ređi (83-86% vode), u podne gušći (76-80% vode), a uveče opet ređi.
Kada je suvo i toplo vreme, sadržaj vode može biti i 40%, a kada je kišovito i
95%.
M.V. Žerebkin piše da je utvrđeno da invertaza najefikasnije razlaže saharozu
kada pčele prihranjujemo 50%-im šećernim sirupom. I Šabaršov tvrdi da pčele i
inače najradije sakupljaju nektar koji ne sadrži više od 50% šećera. Ispitivawa
A. Šenfelda takođe ukazuju da se saharoza najbolje razlaže kada prihranjujemo
sirupom sa niskom koncentracijom šećera.
I sama priroda prerade nektara ide u prilog ovim istraživanjima. Odmah po
dodavanju invertaze nektaru, kreće invertovanje šećera. Reakcija se polako
usporava ako se ne dodaju nove količine enzima, što pčele i čine s vremena na
vreme. Porast koncentracije glukoze i fruktoze, ometa dalje invertovanje
saharoze, pa se proces opet usporava. Ali, kako kaže Šabaršov, pčele su dobri
hemičari, pa u delimično prerađeni nektar, dodaju svež rastvor niske
koncentracije šećera, čime vrše razređenje, i proces teče dalje. Očigledno je
da je za uspešno i brzo invertovanje saharoze potreban nektar ili sirup sa
dovoljno vode.
Pravi pčelari su odavno shvatili da se priroda mora poštovati, te da svaka
egzibicija vodi u nesupeh. I ovde se potvrđuje istina da su najbolji pčelari
oni koji pčelama pomažu u ostvarenju njihovih prirodnih navika.