�ecer - pcelinja kazna
Na
predavanju u Ni�u 10. februara 2001. godine, prof. dr Zoran Stanimirovic sa
katedre za biologiju Veterinarskog fakulteta u Beogradu, je odr�ao divno
predavanje govoreci pcelarima o tome da vi�ematicno pcelarenje zapravo nije
produktivno, i uspeo je da snagom argumenata vecinu posetioca i ubedi u
ispravnost te teze. Prilikom diskusije mu je od jednog ni�kog pcelara,
gospodina Mice Trailovica, upuceno sledece pitanje:
-Pa kako onda da mi uspemo da obezbedimo jednomaticnim sistemom pcelarenja da
nam 90% dru�tava na pcelinjaku pred glavnu bagremovu pa�u ima optimalnu snagu
za njeno iskori�cenje?
On je naravno dobio adekvatan odgovor, koji za ovo na�e razmatranje nije
isuvi�e bitan, ali bi autor ovih redova sebi dopustio da dopuni prof. dr Zorana
dajuci sledeci nastavak njegovog odgovora:
- Dovoljno ce biti samo da pcelari zaborave na �ecer, zamene polena i razne
dodatke pcelinjoj ishrani, pa ce se dru�tva bukvalno preporoditi! U to ne mo�e
da poveruje samo onaj ko isto i ne uradi na svom pcelinjaku, te se sam ne
uveri! O cemu se zapravo radi?
Postoji brdo naucnih i prakticnih dokaza o �tetnosti belog konzumnog �ecera po
pcele. Medutim, malo je se pcelara popelo na vrh tog brda. Jer, konkretni
upozoravajuci dokazi su po literaturi razbacani, u mislima zatureni, a u praksi
zanemareni. A ima ih ipak dovoljno da upornog knji�kog pregaoca zapanje, i
izbiju mu iz glave i poslednju pomisao na upotrebu �ecera u pcelarstvu, osim u
krajnjoj nu�di i ocaju. Autor ovoga teksta ce poku�ati da Vam prenese deo
istine, i ulije u Vas samopouzdanje, kako bi se usudili da zaboravite na �ecer.
�TA
GOVORE ISTRA�IVANJA
Jo� su
T.S.K. i M.P. Johansson 1977. godine, posle dugogodi�njeg rada na istra�ivanju
prihranjivanja �ecerom, utvrdili neke, danas vec zaboravljene, cinjenice. Po
njima, dru�tva koja zimuju iskljucivo na medu dobijenom od prerade �ecernog
sirupa, u prolece imaju manje legla nego zajednice koje su imale i izvesnu
kolicinu prirodnog meda. Dru�tva sa iskljucivo prirodnim medom kao zimskom
zalihom, su bolje prezimljavala, manje hrane tro�ila, i imala veci broj pcela i
vecu kolicinu legla u prolece, nego dru�tva prihranjivana �ecerom. Pokazali su
i nesvrsishodnost hranjenja jakih dru�tava �ecernim sirupom u prolece, jer im
on nije stimulisao razvoj. Razvoj je stimulisan samo kod slabih dru�tava, kakva
i ne treba dr�ati na pcelinjaku, ako �elimo da se ozbiljno bavimo pcelarstvom.
Takode i Bila�, Lebedev i Krivcov navode da su dokazali da zajednice koje
zimuju na �ecernoj hrani, sledece sezone vi�e stradaju od evropske trule�i i
sakupe manje meda nego dru�tva koja zimuju na prirodnom medu.
I P.I. Cvetkov je u Pcelarskom institutu u SSSR-u uporedivao gajenje prolecnog
legla u zajednicama koje su zimovale na �ecernom i prirodnom medu. U obe grupe
dru�tava je bilo podjednako perge, a pcele su i u prirodi nalazile sve� cvetni
prah. Dru�tva koja su zimovala i razvijala se na �ecernom medu su odgajila do
glavne pa�e 12,7% manje legla i donela 24,6% manje meda u odnosu na grupu sa
zalihom prirodnog meda.
I u Naucno istra�ivackom institutu za pcelarstvo u Ribnoju su uradili
istra�ivanje po istom principu. Naredne godine su vr�ili morfolo�ka merenja u
obe grupe dru�tava. Zakljuceno je da se kori�cenje �ecernog meda �tetno
odrazilo na pcele kako u prolece naredne godine, tako i u leto. Pcele su se po
svim merenjima pokazale manje kvalitetnim nego one koje su hranjene prirodnim
medom. Bile su po te�ini lak�e, imale su kracu rilicu, tj. vidljivo manje telo.
Pcele hranjene prirodnim medom su u prolece imale bolje razvijene
hipofaringealne �lezde i veci sadr�aj azota u telu, �to znaci da su bile mnogo
manje iscrpljene zimom. One su u stanju da leglu obezbede vecu kolicinu hrane i
zato takve zajednice odgajaju razvijenije i znatno produktivnije pcele. Posebno
je va�no znati da kod pcela va�i pravilo da za recimo 20% morfolo�ki i
fiziolo�ki nekvalitetnija pcela ne donosi samo 20% manje meda, vec i do 50%
manje!
Narocito je va�no to �to u �ecernom medu nema svih onih supstanci iz nektara
koje pcelama daju �ivotnu energiju, na koje su pcele kroz evoluciju navikle, i
od njih postale zavisne. L.I. Bojcenjuk i S.V. Antimirov sa katedre pcelarstva
MSHA su 2000. godine utvrdili uticaj samo jedne od tih supstanci na pcelinje
dru�tvo. Samo jedne! To je epibrasinolid, tj. brasinosteroid, jedini steroidni
hormon biljaka, koji se u najvecim koncentracijama nalazi u generativnim
delovima biljaka, pa i u nektaru. Oni su dve grupe mladih pcela iste starosti
hranili �ecernim sirupom, samo �to su jednoj dodali i epibrasinolid u procentu
koji odgovara prirodnom udelu u nektaru. Pcele hranjene samo �ecernim sirupom
su �ivele 6 dana, a one koje su dobijale i pomenuti hormon cak 12 dana! Kada su
u prolece dru�tva prihranjivali stimulativno samo �ecernim sirupom, a drugoj
grupi dodavali i epibrasinolid, prva grupa je zavisno od dela sezone odgajala
za 25-37,5% manje legla od druge, iako intenzitet prihrane nije bio veliki.
Neblagotvornost �ecera kao iskljucivo energetske hrane je ovde definitivno
pokazana!
Poseban je problem preporuka vi�e nego sumnjive vrednosti, da se u cilju boljeg
razlaganja saharoze sirupu dodaje neka kiselina, koja taj proces dodu�e zaista
poma�e, ali se kao nusproizvod dobija HMF (hidroksimetilfurfurol). On po
nemackim istra�ivacima Jachimowicz-u i Sherbing-u (1975) utice na povecano
uginuce pcela, ako ga u sirupu ima vi�e od 30 mg na litar. Uginuce nastaje kao
posledica razaranja, tj. pojave ulceracija na debelom crevu pcele. A svaka
kiselina ostavlja vecu dozu HMF-a od dozvoljene. Zato pomenuti savet nikako ne
treba poslu�ati.
I Glen Sanley, strucnjak za pcelarstvo americke dr�ave Iowa, na osnovu
dugogodi�njih iskustava pi�e da je �ecer daleko od idealne hrane za pcele, i da
je uvek imao lo�e rezultate kada ga je primenjivao na pcelinjaku. Navodi i
naucno istra�ivanje koje je pokazalo da pcele odgajene na �eceru �ive cak 10-15
dana krace od onih odgajenih na medu. A sami vec znate �ta znaci samo jedan dan
du�eg �ivota pcela na intenzivnoj pa�i.
Ipak, najinteresantnije breme dokaza nam je stiglo opet iz Instituta za
pcelarstvo u Ribnoju. Istra�ivawa su izveli A.S. Jakovqev i L.A. �agun. Oni su
pokazali da prerada velikih kolicina �ecernog sirupa negativno utice ne samo na
pcele koje ga preraduju, vec i na naredne generacije! Recimo, dru�tvo koje je u
toku jednog meseca smestilo u sace 54,1 kg hrane poreklom od �ecernog sirupa, i
na pa�i posle toga sakupilo 48,3 kg meda, nije pre�ivelo toliki napor, bez
obzira na veliki broj odgajenih pcela! Uginulo je vec u jesen! Ocigledno je da
postoji neki optimum mogucnosti prerade hrane, bilo nektara, bilo sirupa (gde
je lo�ija situacija), do kog dru�tvo ne trpi dugorocne fiziolo�ke posledice
koje se prenose na naredne generacije. Jer, ovde je veliki napor uticao na to
da novoizvedene pcele, koje su gajile radilice preradivacice sirupa i nektara,
budu nekvalitetne i kratkog veka, samo zbog toga �to su ih gajile iscrpljene
pcele!!! Istra�ivaci su pokazali zapanjujucu slo�enost pcelinje zajednice. Jer,
dru�tvo tokom evolucije nikada nije bilo prinudeno, niti imalo priliku da
sakuplja enormno velike kolicine hrane, kao �to to cini danas, uticajem coveka.
Ovo je jo� jedan dokaz da nepo�tovanje prirode, od iste uvek bude ka�njeno. Ta
cak i pravni propisi - optu�enog ne oslobadaju krivice, ako nije poznavao
zakon!
Ovo istra�ivanje u Ribnoju je definitivno pokazalo da preveliko anga�ovanje
pcela na preradi ugljenohidratne hrane dovodi do smanjenja procenta
invertovanih �ecera u medu, smanjenja aktivnosti invertaze �drelnih �lezda kako
kod pcela koje su ucestvovale u preradi velikih kolicina hrane, tako i kod
narednih generacija. Iscrpljene pcele jednostavno ne mogu da odgaje kvalitetno
potomstvo. Posledica ove fiziolo�ke pojave jeste slabljenje dru�tava, usled
prevremenog uginuca velikog broja pcela, ali cesto i kompletnih dru�tava. Tako
i najsna�nije zajednice koje donesu najvi�e meda, mogu da propadnu.
Paradoksalno, ali istinito! Medutim, covek je opet jedini krivac.
U prilog ovome ide i istra�ivanje Bjorkman-a (1995), da kod zajednica hranjenih
�ecerom, produktivnost ne prati veliki broj dobijenih pcela. Kako zbog njihove
nekvalitetne konstitucije, tako i zbog iste pojave kod pcela koje su one
odgajile.
I sam autor ovih redova je bio zapanjen efektima koje je postigao izbacivanjem
�ecera iz svoje tehnike pcelarenja. Naveo bih primer proleca 1997. godine, kada
sam, igrom slucaja u ko�nicama imao enormno velike zalihe meda, a u aprilu su
pcele izletale na pa�u bukvalno samo 5-6 dana, zbog lo�eg vremena. Ipak,
dru�tva su se samo na zalihama kvalitetne hrane dovoljno razvila da bi na
bagremu postigla prinos od 23,3 kg po uzimljenoj matici sa klubetom!
Medutim, cesto sam na svojim predavanjima dobijao sledece pitanje od posetioca:
- �ta kada se �ecer mora upotrebiti iz nu�de?!
Moj odgovor je svakako da i za to ima re�enja. Postoje i neka veoma skora, kako
istra�ivanja tako i iskustva, po tom pitanju. Ali, o tome nekom drugom
prilikom.