Mlečnom kiselinom protiv varoe
Dr med. Rodoljub Živadinović
Oskudnost literature o upotrebi mlečne kiseline
protiv varoe, kod nas je uzrokovala njenu malu primenu.
Mlečna kiselina (C3O3H6) je prirodni produkt, i nije otrov. Proizvode je razni
mikroorganizmi, a važnu ulogu igra i u telu čoveka gde učestvuje u razmeni
materija. Posebnu ulogu ima u radu mišića, naročito srčanog. Koristi se kao lek
protiv psorijaze i nekih drugih kožnih bolesti. Nalazi se u mleku, mlečnim
prerađevinama, mesu, medu, kiselim krastavcima, kiselom kupusu, sokovima od
povrća itd. Koncentrovana mlečna kiselina (100%) je u obliku belog praha. U
suzbijanju varoe se upotrebljava u vidu tečnosti, tj. rastvora određene
koncentracije. Obično se nabavlja u vidu 80%-nog rastvora, prilagođenog za
upotrebu kao dodatak životnim namirnicama.
Mlečna kiselina je efikasna supstanca u kontroli varoe, ako se pravilno
koristi. U društvima bez legla, dva tretmana obaraju oko 90% varoe
(Assman-Wertmuller U. , Maul V. , Fuchs S. , Kaiser E. , 1989. & 1990.).
Ovi rezultati su afirmisali mlečnu kiselinu, kao sasvim dostojnu zamenu
Apitol-u (Apichem-u) i Perizin-u. Slično je i sa oksalnom kiselinom. Kod
društava sa leglom, više od 75% varoe se nalazi u poklopljenom leglu. Tu je
efikasnost mlečne kiseline redukovana na 20-30%, jer ne prodire u poklopljene
ćelije legla, kao što to čini mravlja kiselina (Anton Imdorf, 1989.). Pčelari
koji u borbi protiv varoe koriste samo mlečnu kiselinu, prisiljeni su da je
upotrebe 3-5 puta godišnje, zavisno od sezone tretiranja i stepena zaraženosti
društava. Kod svakog tretmana obavezno treba kontrolisati efekat korišćenjem
mrežaste podnjače, i voditi evidenciju broja opalih varoa za svako društvo.
Danas, to je neminovnost, naročito posle pojave rezistencije varoe na dugo
upotrebljavane lekove. Nemogućnost uvida u efekat tretiranja bilo kojim
sredstvom, zbog neposedovanja mrežastih podnjača godinama unazad skupo košta
mnoge pčelare.
Da bi se postigli najbolji mogući rezultati, neophodno je provesti prskanje
pčela na obe strane svakog rama u košnici, kao i na zidovima košnice. Ovakvom
tretmanu se daje prednost pri temperaturi vazduha većoj od 7 stepeni Celzijusa,
kada nema vetra, ujutru ili uveče, pre nego što pčele izlete u prirodu, ili
kada se vrate u košnicu. Temperatura nikako ne sme da padne ispod 5 stepeni
Celzijusa, a bolje je da bude iznad 10 stepeni. Leti nije poželjno tretirati
ako je temperatura ispod 12 stepeni Celzijusa. Pri letnjem tretiranju treba
imati u vidu da su trutovi dosta osetljiviji na mlečnu kiselinu od pčela, te da
je teže podnose. Mada, prema C.L. Farrar-u, i tokom zime, u svakom društvu ima
pedesetak trutova. Za tretiranje treba birati dan kada prognoza vremena ne
predviđa mraz naredne noći. Mlečnu kiselinu ne treba da koristimo ni u toku
kišnog perioda, i kada je vlažnost vazduha velika. Ceo postupak traje od 5-15
minuta, zavisno od snage zajednice i spretnosti pčelara.
Tretiranje zimi uznemiri društvo, ali mu to bitno ne smeta. Ako se prskanje
preduzima posle dužeg hladnog perioda sa mrazevima, poželjno je da se sačekaju
dva do tri izleta pčela na čišćenje.
Koristi se ručni atomizer (fini rasprskivač koji daje izmaglicu - pištolj sa
dozimetrom) za koji treba izdvojiti oko 125 evra, ili jedan snažan kompresor
vazduha. Mogu da se koriste i obične ručne fine prskalice (za cveće), ali je
teško odrediti pravu dozu. Međutim, najvažnije je to što kod njih prskanje uvek
biva neravnomerno. Dovoljna doza je 5 ml 15%-ne mlečne kiseline za svaku stranu
rama prekrivenu pčelama kod švajcarske košnice (Imdorf A. , Kilchenmann V. ,
1990.). Kod košnica sa velikim ramovima u praksi se koristi od 5-8 ml za svaku
stranu rama, u zavisnosti od veličine rama. Dr Stefan Berg (2000.) iz Nemačke
preporučuje celih 8 ml. Tokom leta, kada u košnici, pa i na ramovima, ima više
pčela, doza se povećava i na preko 8 ml po jednoj strani rama. Kod primene
leka, potrebne su zaštitna maska, naočari i rukavice.
Prilikom zimskog tretiranja rezervoar rastvora kiseline se drži u toploj vodi,
da bi mu se održala toplota.
Posle tretmana mlečnom kiselinom pčele su u šoku i pokušavaju da se zbiju u
klube. Ako ga ima, let se obustavlja. Po zatvaranju košnice, čuje se jače
zujanje. Sutradan se pčele normalno ponašaju, kao da se ništa nije dogodilo.
Padanje varoe počinje jedan sat posle tretmana, najintenzivnije je nakon 12
časova, a posle 16 časova u fioci podnjače se nalazi 80-90% varoe, ako društvo
nije imalo leglo.
Tretiranje mlečnom kiselinom je intenzivan i naporan posao, i zahteva mnogo
vremena i rada. Iz tog razloga, najviše ga primenjuju pčelari hobisti. U
Švajcarskoj oko 30% pčelara ima ne više od 5 košnica, te veliki broj njih
koristi mlečnu kiselinu. Mlečna kiselina se koristi i za tretiranje prirodnih i
veštačkih rojeva i nukleusa, pre nego što se u njima pojavi zatvoreno leglo. Za
pouzdanu kontrolu varoe, 2-3 tretmana bi trebalo da budu sasvim dovoljna.
Dr Stefan Berg iz Nemačke tvrdi da je tretman mlečnom kiselinom skoro idealan
za pčele, jer se radi sa količinom mlečne kiseline koja je otprilike ista kao
ona koju sadrži čaša jogurta. Berg je uzimao matice i izlagao ih direktnom
dejstvu mlečne kiseline, i nije izgubio ni jednu, što nije slučaj kod mravlje i
oksalne kiseline. On je i mnogo radio na isprobavanju drugih načina aplikacije,
sa ciljem da nađe rešenje za izbegavanje pomenute standardne metode, ali na
žalost njegova ispitivanja nisu urodila plodom. Po njemu, u nemačkim uslovima,
uz dvostruku primenu u razmaku od 5-7 dana, efikasnost mlečne kiseline se kreće
čak oko 97%, a oscilacija efikasnosti je relativno mala: od 94,2% do 99,8%.
REZIDUE U MEDU
Posle tri tretmana, količina mlečne kiseline u
rezervama uskladištenog meda se kreće od 200 mg/kg do 1000-1500 mg/kg (Imdorf
A, Kilchenmann V, 1990), gde se maksimalnih 1500 mg/kg postiže odmah po primeni
pri upotrebi u jesen. Najveći deo nestane posle 7-9 nedelja (Stoya W,
Wachendorfer G, Kary I, Siebentritt P, Kaiser E, 1988.). Prema drugim autorima
(Bogdanov S, Kilchenmann V, Buhler U, Fluri P, Lavanchy P, 1998.) posle samo 4
nedelje pomenuta vrednost se spušta na oko 500 mg/kg. Ta koncentracija je ispod
praga prepoznavanja njenog ukusa pri konzumiranju meda koji iznosi od 800-1600
mg/kg. To bi značilo da može da se upotrebi i u proleće. Ova povoljnost da
mlečna kiselina ima najmanji uticaj na ukus meda u poređenju sa ostalim
kiselinama koje se koriste u suzbijanju varoe (pre svega, mravlja) trebalo bi
da utiče na njenu veću upotrebu, naročito ako se ima u vidu neotrovnost ove
kiseline. Mlečna kiselina se i prirodno nalazi u cvetnom medu, gde se održava
na nivou od 40-400 mg/kg, sa prosekom od 200 mg/kg. Drugi podaci govore o
količini od 10-386 mg/kg meda, s tim što bagremov med u sebi ima manje količine
ove kiseline od ostalih vrsta meda. Osoba koja dnevno konzumira 30 g meda,
apsorbuje oko 6 mg mlečne kiseline, što nije mnogo, jer poređenja radi, u 180 g
jogurta ima oko 1800 mg (Puhan Z, Flueler O, Banhegyi M, 1973.). Za umanjenje
akumuliranja mlečne kiseline u medu, dovoljno je suzdržavanje od tretiranja
tokom paše. Upotrebljena po propisu, van pašnog perioda, mlečna kiselina ne
nosi opasnost zagađenja meda.
Med prirodno sadrži oba prostorna oblika mlečne kiseline (L+ i D+).
Komercijalna mlečna kiselina takođe sadrži mešavinu oba oblika, ali i čista L+
mlečna kiselina je podjednako efikasna u kontroli varoe.
Ne postoje tolerantne vrednosti za mlečnu i ostale kiseline, pošto su one
prirodni sastavni delovi meda, ali se uzima kao krajnja granica 40 mAeq
kiselina na 1 kg meda. U istraživanjima naučnika (Bogdanov S, Kilchenmann V,
Buhler U, Fluri P, Lavanchy P, 1998.) pokazano je da se pri pomenutoj upotrebi
kiseline, ova vrednost ne premašuje. Ali, treba znati da sadržaj pojedinačnih
kiselina, pa i mlečne, varira od vrste do vrste meda u širokim granicama.
Tako bagremov i med od ruzmarina sadrže 5-10 mAeq/kg, te u sebe mogu da prime
više kiselina poreklom od tretmana kiselinama protiv varoe, od recimo livadskog
ili lavandinog meda koji i prirodno sadrže 30-50 mAeq/kg. Još je 1998.
Međunarodna komisija za med predlagala da krajnja granica od tada bude 50
mAeq/kg meda.
ISTRAŽIVANJE BERNHARD KRAUS-a
Pomenuti autor je pri spoljnoj temperaturi od 4-5
stepeni Celzijusa dva puta tretirao pčele 15%-nom mlečnom kiselinom. Tretiranje
je izvršeno krajem novembra i početkom decembra 1990. godine, i početkom
januara 1991. Dve do četiri nedelje posle drugog tretmana mlečnom kiselinom, na
delu društava je korišćen Perizin, kao kontrola. Druga, kontrolna grupa je
tretirana samo Perizinom. Društva su bila bez legla.
Za prskanje pčela na ramovima je korišćena baštenska prskalica od 1 litra
(proizvodnja firme Gloria). Po jednoj strani rama korišćeno je u proseku 8,2 ml
kiseline.
Brojana je opala varoa. Efikasnost tretiranja je bila na zavidnom nivou i
kretala se od 90% do 99,9%, sa prosečnom vrednošću od 97,8%.
Važno je napomenuti da je razlika između doze koja uništava varou i nanosi
makar i neznatna oštećenja pčelinjem društvu, veoma mala. Znači da je veoma
važna upotreba kvalitetnih prskalica, kakvih na našem tržištu, bar koliko je
poznato autoru ovih redova, još uvek nema, jer može doći do predoziranja.
Četiri dana posle tretiranja mlečnom kiselinom, bilo je oko 95 mrtvih pčela po
pčelinjoj zajednici, što nije mnogo, jer je posle tretmana Perizinom uginulo
oko 120 pčela po društvu. U isto vreme kod netretiranih zajednica nađeno je oko
20 prirodno uginulih pčela.
Pri povećanju doze sa 15 na 16 ml, došlo je do drastičnog povećanja stradanja,
čak na 2000-4000 pčela, što pokazuje kako mala promena doze, može drastično da
poveća uginjavanje pčela. Ovde treba naglasiti da je, naravno, i 15 ml mnogo,
ali je takav tretman preduzet radi eksperimentisanja.
Kod kvalitetnih pištolja-dozatora tretiranje je jednostavnije i sigurnije.
Kombinacija tretmana mravljom i mlečnom kiselinom
Tretman mlečnom kiselinom traži preveliki rad, i
ne može se preporučiti pčelarima sa velikim brojem košnica. Činjenica da mlečna
kiselina ne deluje na varou u poklopljenom leglu je dodatno obeshrabrujuća,
toliko da se ne preporučuje prerani tretman njome, recimo tokom avgusta. U tom
periodu prednost treba dati mravljoj kiselini.
Anton Imdorf i Verena Kilchenmann iz Instituta za pčelarstvo u Libefildu
(Švajcarska) su 1989. pokrenuli istraživanja o kombinovanoj primeni mravlje i
mlečne kiseline. Deset društava je tretirano tri puta sa 30 ml 60%-ne mravlje
kiseline u avgustu, i početkom septembra (ova tri kratka tretmana se mogu
zameniti jednim dugim tretmanom od nedelju dana, koji ima sličnu efikasnost), i
dva puta sa 5 ml 15%-ne mlečne kiseline po jednoj strani rama u novembru.
Primenjena su i dva kontrolna tretmana Perizinom u novembru i decembru.
Padanje varoe je bilo relativno veliko, jer je prosečno po društvu palo 2814
varoa (najmanje 466, a najviše 8319). Od tri tretmana mravljom kiselinom palo
je 86% varoe, a 12,2% od dva tretmana mlečnom kiselinom u novembru. Ovih pet
tretmana je zajedno postiglo odličnu efikasnost od 98,2%. Posle kontrolnog
tretmana Perizinom pala je prosečno 51 varoa po društvu (najmanje 0, a najviše
264).
Na početku tretmana su kod dva društva koristili visoke doze preparata, što je
dovelo do gubitka pčela i matica. Pčelari bi trebalo da budu oprezni i da ne
natapaju pčele mlečnom kiselinom, već da ih samo ovlaš poprskaju, naročito pri
kasnim tretiranjima. Pre tretmana je neophodno regulisati i proveriti aparat
koji koristimo za rasprskivanje, kako bi ravnomerno poprskali pčele.
Uz obezbeđenje optimalnih uslova primene, postići će se veoma dobra efikasnost
kombinovane upotrebe ove dve kiseline.
Kombinovana aplikacija mravlje kiseline (formic acid - FA) i mlečne kiseline
(lactic acid - LA) u odgovarajućem periodu je efikasna u borbi protiv varoe.
NJihovim korišćenjem u pomenutim dozama i broju tretmana postiže se efikasnost
od oko 98%. Ovakav tretman se naročito preporučuje pčelarima koji imaju do 10
košnica. Ali, i oni sa više zajednica bi u cilju dobijanja meda bez otrovnih
rezidua hemijskih preparata, trebali da pokušaju primenjivanje pomenutih
tretmana, naročito ako se uzme u obzir da je kasna jesen i zima period kada
nema mnogo radova na pčelinjaku.
Naša pčelarska dužnost je da se upoznamo sa mlečnom kiselinom, i da se
pripremimo za vreme koje neumitno dolazi, a to je vreme kada će se zahtevati
proizvodnja meda bez otrovnih rezidua, i u kome će Varroa Destructor konačno
postati otporna na većinu do sada upotrebljavanih preparata. Mlečna kiselina će
tada zauzimati visoko mesto na lestvici dozvoljenih preparata za suzbijanje
varoe - tog drskog i opasnog neprijatelja pčela i pčelara.
Važno je znati:
Da bi se napravio 15%-ni rastvor mlečne kiseline
treba pomešati:
1 litar 90%-ne mlečne kiseline sa 6,0 litara vode
1 litar 80%-ne mlečne kiseline sa 5,2 litara vode
1 litar 70%-ne mlečne kiseline sa 4,3 litara vode
1 litar 60%-ne mlečne kiseline sa 3,4 litara vode
1 litar 50%-ne mlečne kiseline sa 2,6 litara vode