CRNI KOREN I
BELI KOREN
CRNI KOREN
U livadskoj flori južne i srednje Evrope, proširen je
rod Scorzonera sa oko 100 vrsta, a Sc. Hispanica, od
koje potiče povrtarska kultura crni koren, najviše
je raširena u Španiji. U srednjem veku, crni koren
je bio poznat kao lekovita biljka i koristio se kao
protivotrov od ujeda zmija, zatim protiv kuge,
epilepsije, srčanih, bubrežnih i očnih bolesti. U 16.
veku, u Španiji se prvi put, spominje gajenje crnog korena
kao povrća. Kanije se proširio u srednju i istočnu
Evropu.
Hranjiva i zdarvstvena vrednost
Crni koren je, kod nas, slabo poznato povrće koje,
zbog svoje hranjive i zdravstvene vrednosti, zavređuje
više pažnje prilikom propagiranja važnosti raznolike i
zdrave ishrane. Koristi se isključivo kuvan, a može se
oljuštiti pre kuvanja, kada dosta oboji ruke, ili ga prvo
treba skuvati (kao cveklu), što je jednostavnije i bolje. Od
kuvanog korena se mogu pripremiti različita jela, salate,
prilozi, a dobra je komponenta za različite složence. Može
se konzervisati mariniranjem i zamrzavanjem. Prema
hranjivoj vrednosti, sličan je krompiru, ali je po sastavu
vrlo specifičan. Crni koren nije naročito bogat vitaminima,
ali ih ne treba zanemariti.
Sa zdravstvenog stanovišta, savremena medicinska
istraživanja su potvrdila njegovu korisnost kod različitih
zdravstvenih tegoba. Budući da mu je glavni energent
polisaharid inulin, koji se sastoji od lanca fruktoze, ima
posebnu vrednost u dijabetičkoj dijeti. Osim toga,
pospešuje izlučivanje mokraće, pa se preporučuje za
bolesnike sa bubrežnim oboljenjima i za bolesti prostate.
Čaj od crnog korena s medom koristi se protiv bronhitisa.
Proizvodnja u svetu i privredna vrednost
Crni koren se, kao povrtarska kultura, najviše uzgaja u
Evropi. U Belgiji se proizvodi na oko 1.500 ha, u Francuskoj
na 1.200, u Holandiji na 450 ha, a u ostalim evropskim zemljama
gaji se manje, u malim prigradskim gazdinstvima, za
tržište u svežem stanju, za zimsku potrošnju, što doprinosi
raznolikosti zimske ponude povrća.
Morfološke i biološke osobine
Crni koren je višegodišnja biljka, ali se gaji kao jednogodišnja
kultura. Cilj proizvodnje je zadebljani koren,
koji može biti dugačak 20 do 30 cm, a prečnika 3 do 4 cm.
Valjkastog je oblika, sa tupim vrhom. Spolja je tamnosmeđe,
gotovo crne, boje, a unutrašnjost je bela i jedra. U
provodnim snopovima ima obilje lateksa, koji na vazduhu
brzo posmeđi. Prve godine, u vegetativnoj fazi, stabljika
mu je skraćena i nosi rozetu ovalnoizduženog ili lancetastog
lišća, glatke površine i, većinom, cele ivice. U generativnoj
fazi, razvija se razgranata cvetna stabljika, 60 do
120 cm visoka koja, na vrhovima grana, nosi glavice
cvasti, liguliflornih dvopolnih cvetova žute boje.
Plod je ahenija štapičastog oblika, s velikim papusom,
koji kod dorade otpada. Jednosemeni plod se koristi kao
seme. U jednom gramu, može biti 70 do 100 semenki, a
negativna osobina im je što brzo gube klijavost, pa uvek
treba koristiti prošlogodišnje seme. Osim toga, štapičasto
seme se, u sejačicama, lako lomi.
Optimalna temperatura za klijanje i nicanje je 20 do
25 0C, a na oko 10 0C nicanje je vrlo sporo i traje oko 3
nedelje. Prvih 4 do 6 nedelja, rast je vrlo spor, a kasnije se
ubrzava, ali do tehnološke zrelosti, svejedno, treba 7 do 8
meseci. Za vegetativni rast najpovoljnije su blage temperature:
15 do 22 0C, a biljka može dobro da podnese niske
temperature, pa u kontinentalnom području može prezimiti
bez posebne zaštite. Umerena vlažnost tla bitna je za
razvoj dobrog korena, ali ne podnosi stagnirajuću vodu.
Za vreme duže suše, može odbaciti lišće i uči u mirovanje.
Mlade biljke se mogu vernalizovati posle nicanja, ako
je prohladno vreme u proleće i isterati cvetnu stabljiku.
Međutim, ako se cvetna stabljika parvovremeno ukloni, to
kasnije ne utiče na kvalitet korena. Ako, zbog bilo kog
razloga, koren, u prvoj godini, ne postigne standardnu
veličinu i debljinu, može se ostaviti za sledeću godinu,
ukloniti cvetne stabljike i vaditi kad postigne standardni
kvalitet. To, međutim, nije baš ekonomično.
Za gajenje crnog korena potrebna su duboka, strukturna
tla bez skeleta, dobrog kapaciteta za vodu i vazduh,
neutralne, ili blago alkalne, reakcije.
Mesto u plodoredu
Crni koren zauzima površinu gotovo cele godine. Najmanje
3 do 4 godine se ne sme sejati na istu površinu, što
se odnosi i na druge kulture iz porodice glavocika.
Najbolje pretkulture su žitarice ili krompir, a treba izbegavati
kulture koje napadaju nematode.
Potreba za hranivima i đubrenje
Crni koren, obično, dolazi posle kulture đubrene
organskim đubrivom. U predsetvenoj pripremi, ili još kod
jesenje obrade, đubri se kalijumovim i fosfornim đubrivima,
a azot se dodaje u dve prihrane, prvi put kad počne
intenzivniji rast, a drugi put početkom avgusta. Za prinos
korena od 20 t/ha, većina autora spominje sledeće
količine hraniva: N 110 kg, P2O5 45 kg i K2O 150 kg/ha.
Prevelika količina azota, može izazvati šuplji koren.
Izbor kultivara
Za razliku od ostalog povrća, nema tako mnogo kultivara
crnog korena. Najpoznatiji su belgijski kultivari, gde
je i najveća proizvodnja ove kulture. Poželjne su ove
osobine kultivara:
* ujednačeno cilindričan koren s tupim vrhom
* da ne naginje račvanju i pojavi šupljina
* otpornost na prevremeno prorastanje
* otpornost na štetočine
* dobar kapacitet rodnosti
Proizvodnja crnog korena
Za proizvodnju crnog korena potrebna je duboka obrada
zemljišta, uz primenu podrivača, što omogućava dobar
razvoj dugog jestivog dela korena i, još dužeg, apsorpcijskog
dela. Poželjna je duboka zimska obrada, a predsetvena
obrada u proleće, s fino pripremljenim setvenim
slojem tla. U kontinentalnom području, seje se početkom
aprila. U porodičnim baštama, gde ce korenje biti ručno
vađeno, može se sejati na razmak redova od 25 cm, a gde
je predviđena mehanizovana obrada, na razmak od 35 do
45 cm. Uz dobru klijavost semena (oko 80%), seje se 12
do 14 kg/ha, planirajuci 50 do 60 biljaka/m2. Kod sklopa
ređeg od 45 biljaka/m2, u dobrim uslovima, razvije se
dosta šupljih korenova.
Optimalna dubina setve je 3 do 4 cm. Pošto biljke
sporo niču i ispočetka se sporo razvijaju, poželjno je primeniti
odgovarajući herbicid, jer inače, korovi mogu biti
veliki problem. U fazi početnog, sporog rasta, nije preporučljiva
međuredna obrada, jer su, u to vreme, biljke
vrlo osetljive. Kad se biljke bolje razviju, potrebne su još
dve kultivacije, uz prihranu. Tokom letnjih meseci,
navodnjavanje je preduslov dobrog prinosa. Zaštita od
bolesti, pepelnice i bele rđe, sprovodi se odgovarajućim
fungicidima, a prema potrebi, suzbijaju se i vaši.
Berba, prinosi i skladištenje
Crni koren se vadi kasno u jesen, ili rano u proleće, a
može i zimi, ako zemlja nije smrznuta. Iako postoje kombajni
za vađenje crnog korena, manji proizvođači ga vade
različitim, adaptiranim mašinama. Bitno je da se uskladi
dubina vađenja sa dužinom zadebljanog korena, a da se,
pri tome, koren ne reže i ne lomi. Lišće se može prethodno
pokositi, ili se reže posle vađenja, 2 do 3 cm iznad
glave korena. U dobrim uslovima, može se postići prinos
20 do 25 t/ha.
Za prodaju na tržištu, crni koren se pakuje u manje
gajbice, ili kutije, po 5 do 12 kg. Na prodajnom mestu crni
koren brzo vene. Zato je bolje prodavati ga u pojedinačnim
pakovanjima, u perforiranim PE vrećicama, po 0,5 ili 1 kg.
Crni koren se može dobro skladištiti u podumima,
pokriven peskom, ili u trapovima, a u hladnjači, na temperaturi
od 0 do 1 0C, i relativnoj vlažnosti vazduha 95 do
97%, do 6 meseci.
Norme kvaliteta, na evropskom tržištu, su sledeće:
Koreni moraju biti ravni, glatki, bez postranog korenja i
račvanja, a belo meso ne sme biti vlaknasto. Najmanja dužina
korena za I. klasu je 22 cm, a najmanji prečnik 15 mm.
Za II. klasu su dopuštena manja odstupanja, kod 20% korenova,
najmanja dužina 15 cm, a najmanji prečnik 12 mm.
BELI KOREN
Beli koren je slabo pozatno, bolje
reći zaboravljeno, povrće, iako su ga
poznavali već stari Grci i Rimljani.
Kod nas proizvodnja nije poznata, ali
njegov divlji rođak, koji je zastupljen
među livadskim biljkama, u kontinentalnom,
koristi se u proleće, zajedno sa
ostalim samoniklim biljkama.
Gaji se zbog zadeblanog korena,
koji je po hranjivoj vrednosti sličan
crnom korenu, a ponegde se koristi i
mlado lišće i cvetna stabljika, u drugoj
godini.
Koren se kuva, pirja, ili prži u ulju,
i služi kao prilog jelu, a od crnog korena
se razlikuje po konzistenciji i
ukusu, koji podseća na ostrige, pa ga u
Americi zovu još i „biljne ostrige“.
Mladi listovi se dodaju mešanim
salatama, a cvetna stabljika se
priprema kao špargla.
Morfološke i biološke osobine
Beli koren je dvogodišnja biljka. U
prvoj godini razvije zadebljani koren klinastog
oblika, 15 do 30 cm dužine i 2 do
3,5 cm prečnika, na gornjem delu. Svetlokrem
je boje, a često ima više manjih
korenčića. Unutrašnje tkivo zadebljanog korena je belo i krhko. U
provodnim snopovima ima lateks, koji na vazduhu posmeđi, ali
je, posle kuvanja, tkivo opet belo.
U vegetativnoj fazi, na skraćenoj stabljici, ima rozetu lišća
koje, po obliku, podseća na praziluk, po kojem je vrsta dobila
ime. U drugoj godini, razvije se razgranata cvetna stabljika, a na
vrhovima grana nosi glavice cvasti, sa po 10 do 15 jezičastih,
dvopolnih cvetova, svetloružičaste, do ljubičaste boje. Jednosemeni
plod je ahenija klinastog oblika, 12 do 14 mm dug i 1 do
2 mm prečnika. U 1 g ima 60 do 90 plodova, koji su, ujedno, i
seme. Prihvatljivu klijavost zadrži, najduže, dve godine.
Minimalna temperatura klijanja je 5 0C, a optimalna za rast u
vegetativnoj fazi, 16 do 20 0C. Razvijena biljka dobro podnosi niske
temperature i, kod nas, može prezimiti bez zaštite, i u kontinetalnom
području. Kod rane prolećne setve, ako je proleće prohladno, deo
biljaka može se vernalizovati i isterati cvetnu stabljiku. Za razliku
od crnog korena, takve biljke treba iščupati, jer im koren postane
drvenast i nije više za upotrebu. Beli koren najbolje uspeva na
lakšim zemljištima neutralne, ili blago alkalne, reakcije.
Proizvodnja belog korena
Pošto je, po morfološkim i biološkim osobinama, beli koren
vrlo sličan crnom korenu, đubrenje, plodored i mere proizvodnje
su, gotovo, istovetne. Može se sejati i nešto ranije od crnog
korena, u februaru ili martu, na razmak 30 do 50 cm red od reda,
i 10 do 15 cm u redu. Zbog sporog rasta u vegetativnoj fazi,
koren je prikladan za vadenje tek u oktobru i novembru, a ako
zemlja nije smrznuta, može se vaditi i tokom zime. Uz dobru
negu tokom vegetacije, može se postići prinos do 25 t/ha.
Prof. dr Ružica Lešić, “Povrćarstvo”