PARADAJZ
Lycopersicon esculentum
Rod Lycopersicon je mali, ali
važan, deo familije Solanaceae i obuhvata
još oko 80 vrsta. Latinsko ime
paradajza pojavljuje se, kod različitih
autora različito, a taj problem još nije,
sasvim, razrešen. Jedno od najstarijih
imena je, upravo, Lycopersicon esculentum
koje je predložio Miler 1768,
a do danas se najviše upotrebljava.
Središte porekla ovog roda je u
Južnoj Americi, u Peruu, a proizvodnja
je, verovatno, počela u Meksiku, od
divljeg paradajza L. Esculentum var.
cerasiforme, koja je i sada rasprostranjena,
kao korov, uz kanale za navodnjavanje
i na vlažnijim terenima. U
mnogim jezicima, paradajz je dobio ime
od acteckog imena „tomathe“, što znači
„nabubreli plodovi“.
Sve vrste roda Lycopersicon imaju
2n-24 hromozoma, pa su, manje ili
više, interfertilne. U kasnijim razdobljima
oplemenjivanja paradajza,
za unošenje otpornosti na bolesti i
štetočine, korišćene su još i vrste
Lycopersicon.
Paradajz je donet u Evropu za
vreme drugog Kolumbovog putovanja,
ali se, još dugo, gajio samo u
botaničkim baštama, jer se pretpostavljalo
da je otrovan, analogno
njegovim evropskim srodnicima. Kao
povrće, počinje se više uzgajati, tek
početkom dvadesetog veka.
Hranjiva i zdravstvena vrednost
Paradajz je vrlo rasprostranjena
namirnica u celom
svetu zbog višestrukog
načina upotrebe.
Najviše se koristi
svež, za salatu,
sama, ili u
kombinaciji s drugim
povrćem, a u poslednje
vreme, sitnoplodni kultivari,
koriste se kao voće.
Paradajz je nezaobilazni
sastojak mnogih kuvanih
jela: supa, sosova, variva s drugim
povrćem, punjenja – sa sirom,
ili mesom - na picama i slično, naročito
u mediteranskoj kuhinji. U prerađivačkoj
industriji, paradajz je
jedna od glavnih sirovina. Prerađuje
se u koncentrat, sokove, pelate (sterilisane,
oljuštene cele plodove), a zeleni
plodovi mogu da budu sastojak
mariniranih mešanih salata. Sitniji
plodovi mogu se zamrzavati, a ponegde
se sok paradajza konzerviše liofilizacijom.
Pošto je potrošnja paradajza
srazmerno velika, naročito u
letnjim mesecima, on je, istovremeno,
jedan od važnijih izvora vitamina.
U zelenim plodovima paradajza
prisutan je alkaloid solanin, koji se
tokom zrenja razgradi, a plodovi
dobijaju žutu, ružičastu i crvenu boju
od likopena, ksantofila i karotena.
Ukus paradajza zavisi od količine i
odnosa šecera i kiseline, ali na emocionalnu
ocenu ukusa utiče, takođe, i
čvrstina strukture. Reduktivni šećeri i
organske kiseline čine 60 do 70% topivih
materija u soku paradajza. Kultivari
za potrošnju u svežem stanju,
obično imaju više šećera od kultivara
za preradu.
U suvoj materiji fruktoza je
više zastupljena (1,7%), od
glukoze
(1,5%), a
saharoze
nikad
nema više
od 0,5%.
Maksimalnu
količinu
šecera imaju samo
plodovi koji su
sazreli na biljci. Kiseline
postignu najveću vrednost pre
pune zrelosti ploda.
Do pune zrelosti, koncentracija
jabučne kiseline se smanjuje, a koncentracija
limunske kiseline se povećava.
Pored slatkog i kiselog, na ukus paradajza
utiče i komponente arome - više od
400 pojedinačnih supstanci.
Poznata je i zdravstvena vrednost
paradajza, naročito za bolesti srca i krvnih
sudova. Koristan je za snižavanje
krvnog pritiska i izlučivanje vode iz
organizma. Preporučuje se za različite
dijete, kod šećerne bolesti, bolesti jetre i
bubrega. Povoljno deluje na kožu,
posebno na opekotine od sunca, ali se
preporučuje i, kao oblog i maska, za
osetljivu kožu.
U poslednje vreme, došlo je do boljeg
razumevanja likopena iz plodova
paradajza . Likopen je glavni karotenoid
u ljudskoj krvi i tkivima. Dnevna potreba
likopena, za odraslog čoveka, je oko
3 mg. Pradajz, i proizvodi od paradajza,
glavni su izvor likopena, i čine 90%
likopena u ljudskoj ishrani. Sveži plod
paradajza ima oko 30 mg/kg likopena,
dok od paradajza do 150 mg/l, a kečap
oko 100 mg/kg. Paradajz, i proizvodi od
paradajza, sadrže još alfa, beta i gama
kartotene i lutein. Na količinu likopena u
plodovima paradajza utiču: zrelost plodova,
kultivar i način prerade. Kuvanjem
se poboljšava bioaktivnost karotenoida,
a naročito likopena. Delovanje
likopena tumači se različitim biohemijskim
mehanizmima, posebno kao antioksidans
i regulator delovanja rasta
ćelija. Istraživanja delovanja likopena, u
prevenciji različitih tipova raka, pokazala
su da, u krvi i tkivima bolasnika, ima
znatno manje likopena i selena, u odnosu
na zdravu grupu.
Proizvodnja u svetu i privredna vrednost
Od početka 20. veka, proizvodnja paradajza u svetu stalno
raste i već, po površinama, zauzima deseto mesto u proizvodnji
hrane. U svetu se proizvodi na 3.169 hiljada hektara, a
prosečni prinos je 28,3 t/ha.
U Evropi se proizvodi na 670 hiljada hektara, a prosečni
prinos je, iznosi, 28,9 t/ha. Najveća proizvodnja je u mediteranskim
zemljama: Italiji, Španiji, Grčkoj i Francuskoj, gde su
klimatski uslovi povoljniji. Proizvodnja na otvorenom je
moguća, i donekle proširena, sve do 50 stepeni severene
geografske širine. U severnim zemljama najviše se proizvodi
u zaštićenim prostorima.
Morfološke i biološke osobine
Paradajz je jednogodišnja, a u povoljnim uslovima
može biti i dvogodišnja, zeljasta biljka. Glavni koren
može doseći do 1m dubine, ali grananje počinje vrlo rano,
a korenov sistem može doseći i do 1,5 m, ali glavnina je
u površinskom sloju, do 30 cm. Paradjaz ima sposobnost
stvaranja adventivnog korena na stabljici, što je redovna
pojava kad se sadi dublje, nego što je bilo u zaštićenom
prostoru. Ako stabljika leži na zemljištu, adventivni koren
razviće se na delu stabljike koji dodiruje zemljište.
Veličina korenovog sistema zavisi od naslednih osobina,
ali i od uslova zakorenjivanja – fizičkim osobinama zemljišta
i vodnom režimu. Kod dobre snaddevenosti zemljišta
vodom, masa korena je manja, a kod slabije snabdevenosti,
veća. Nije još dovoljno istraženo koja bi optimalna masa
korena bila potrebna za dobro snabdevanje biljke.
Stabljika je zeljasta, u osnovi prečnika do 2 cm, pokrivena
dlačicama. Većinom nema dovoljno sklerenhima, pa kad
je opterećena lišćem i plodovima, bez potpore, poleže. Dva
su osnovna tipa stabljike: indeterminantan i determinantan.
Kultivari prvog tipa često se nazivaju visoki, a kultivari drugog
tipa niski, ili grmasti. Indeterminantna stabljika može
narasti nekoliko metara. Vegetativni vrh je aktivan sve dok
ima povoljne uslove. Posle prve cvasti razvije, najčešće, 3
lista, zatim druga cvast, zatim 3 lista i treća cvast, i tako
redom. Iz pazuha listova razvijaju se sekundarne grane, koje
se obično odstranjuju. Ako se ne odstrane, na njima je isti
raspored listova i cvatsti.
Determinantna stabljika obično ima kraće internodije,
a glavna stabljika naraste 0,5 do 1 m, zatim prestaje da
raste, a na vrhu je, često, cvast. Posle prve cvasti, razviju
se jedan ili dva lista, zatim druga cvast, koji može biti i
poslednji na glavnoj stabljici, ili se, posle njega, razvije
još jedan, ili dva lista, i rast završava trećom cvasti. Iz
pazuha listova, brzo se razvijaju sekundarne grane, koje
imaju isti raspored listova i cvasti kao i glavna stabljika,
pa tako cela stabljika ima grmast izgled. Pošto se, istovremeno,
razvija nekoliko sekundarnih grana, cvetanje i
plodonošenje, srazmerno je udruženo. To je prednost za
paradjaz namenjen konzervnoj industriji, jer omogućuje
jednu berbu. Postoje i prelazni oblici koji se nazivaju
semideterminantni.
List paradajza je neparno perast na dugoj peteljci. U
povoljnim uslovima, može doseći do 50 cm. Liske su
nejednake veličine, romboidnog oblika, nazubljene,
manje ili više naborane, i dlakave. Kod nekih kultivara,
listovi su slični lišću krompira.
Prva cvast se pojavljuje na internodiju posle 5 do 9 listova,
što delimično zavisi od genotipa, a delimično od temperaturnih
uslova u vreme zametanja cvasti. Cvast je jednostavni,
ili sastavljeni, grozd. Jednostavni grozd može imati 7
do 12 cvetova, a sastavljeni višestruko više. Zabeležena je
cvast od 300 cvetova. Grananje cvasti mogu izazvati niže
tempretaure (oko 13 0C) u vreme zametanja. Cvetovi na cvasti
se razvijaju sukcesivno, akropetalno (od dna, prema vrhu
cvasti), pa tako, na jednoj cvasti može biti već razvijenih
plodova i tek otvorenih cvetova.
Cvet je dvopolan, u osnovi pentameran, sa pet lapova,
pet latica i pet prašnika, ali većina krupnoplodnih kultivara,
ima i više. Zeleni lapovi obuhvataju pupoljak, iz
kojeg se pomaljaju žute latice. Prašnici su izduženi, cevasto
srasli i obuhvataju tucak. Prašnice uzužno pucaju s
unutrašnje strane, još dok cvet nije sasvim otvoren, polen
dospeva na tučak, i tako je osigurana samooplodnja. U
nepovoljnim uslovima, naročito kod visokih temperatura,
tučak se može naglo izdužiti, a njuška pojaviti
iznad prašnika. Tada može doći do stranooplodnje, ako
neki insekat (najčešće tripsi) donese strani polen, ili neoplođen
cvet otpada. Plodnica je dvogradna, trogradna ili
višegradna, iz koje se razvija plod boba.
Plod se sastoji od mesa (zidova perikarpa i pokožice) i
pulpe (placente, semena i želatinoznog tkiva oko semenki
koje ispunjava komore – gnezda). Plod može biti različitog
oblika i boje. Nedozreli plod može biti, svetlozelen do
tamnozelen, sa tamnije zelenim prstenom oko peteljke, ili
bez tamnijeg prstena. Pokožica zrelog ploda može biti
bezbojna ili žuta, a boja zrelog ploda žuta, narandžasta,
ružičasta, crvena, ili crvenoljubičasta.
Meso ploda može biti žuto, narandžasto-crveno, žuto i
crveno. Želatinozno tkivo, oko semenki nekih kultivara, može
biti zeleno, a radijalni zidovi perikarpa, ponekad, su svetlije ili
bele. Parenhimsko tkivo takvih zidova, ima međućelijske prostore
ispunjene vazduom, što daje prvid bele boje.
Veličina ploda opisuje se kao: okruglopljosnat gladak,
okruglopljosnat rebrast, okrugao malo spljošten, okrugli
(kuglasti), okrugli malo izdužen, srcoliki, cilindrični,
kruškoliki i šljivoliki. Peteljka ploda ima, u osnovi, sloj
ćelija uz čiju pomoć se plod odvaja, zajedno sa delom
peteljke i čaškinim listićima, koji ostaju uz plod, a tokom
rasta ploda, još se malo povecavaju. Taj deo se vidi kao
malo zadebljanje na peteljki. Oplemenjivanjem su dobijeni
kultivari koji nemaju taj sloj, pa se, kod berbe,
plodovi odvajaju bez peteljke, što je poželjno za, mehanizovanu,
berbu paradajza za preradu. Naprotiv, paradajz za
tržište u svežem stanju, prodaje se sa peteljkom po kojoj
se vidi da li je plod sveže ubran.
Zahvaljujući već stogodišnjem razvoju tehnologija
gajenja paradajza u zaštićenim prostorima, biologija rasta
i razvoja paradajza predmet je brojnih istraživanja do
današnjih dana.
Seme paradjaza je ovalno i spljošteno, do 5 mm dugo,
do 4 mm široko i do 2 mm debljine, pokriveno gustim
dlačicama.
U jednom gramu može biti 250 do 350 semenki. Pri
povoljnim uslovima čuvanja, zadrži dobru klijavost više
godina. Seme brzo bubri, ali klijanje neće početi, ako temperature
nisu povoljne. Paradajz normalno klija pri temperaturama
od 15 do 25 0C, a optimum je 20 do 25 0C. Minimalna
temperatura klijanja je 13 0C, ali ima kultivara koji
počinju klijanje već pri 10 0C. Kultivari koji mogu klijati
pri nižim temperaturama, dobro klijaju i pri višim temperaturama,
sve do 35 0C, a zabeležena je i 30% klijavost pri
37 0C. Seme paradajza najbolje klija u mraku, a ima kultivara
koji ne mogu klijati na svetlu. Primena regulatora
rasta (giberelinske kiseline GA, naftalensirćetne kiseline
NAA, indolpripionske kiseline PA, i dr.) može pospešiti
klijanje i nicanje.
U proizvodnji paradajza na otvorenom, rast i razvoj je
ograničen temperaturama, snabdevanjem vodom i količinom
pristupačnih hraniva. Pri temperaturi od 0 0C biljka
strada, ali ako je rasla pri suboptimalnim temepraturama,
pa je dobro zakaljena, može preživeti i do -2 0C, ako takvi
uslovi ne traju dugo. U zaštićenim prostorima, uz zagrevanje,
svi ti uslovi se mogu podesiti blizu optimuma, a
ograničavajući mogu biti dužina i intenzitet osvetljenja.
U letnjim uslovima, pri punom osvetljenju, novi listovi
se zameću svaka dva dana, a u zimskim uslovima,
kad je intezitet svetla manji, svaka 2,5 dana.
Uopšteno se misli da se skladan rast biljke paradajza
postiže pri dnevnim temperaturama od 20 do 25 0C, i noćnim
od 13 do 17 0C. Poželjna razlika, između dnevne i noćne temperature,
je oko 7 0C. Biljka je posebno osetljiva na temperaturne
uslove u početku razvitka, kao rasad, ili na otvorenom.
Osetljiva faza započinje 8 dana od otvaranja kotiledona i traje
oko dve nedelje. To objašnjava činjenica da se prva cvast
zameće (diferencira), u vegetativnom vrhu, oko tri nedelje
posle otvaranja kotiledona, kada je treći pravi list oko 10 mm.
Dobra rasada može imati zametnuto već 4 do 5 cvasti. Niže
temperature u vreme diferenciranja cvasti, 13 do 15 0C, uslovljavaju
zametanje cvasti posle manjeg broja listova (5 do 7), a
pri temperaturi od oko 25 0C, cvast se javlja posle 10 do 12 listova,
a može izazvati grananje cvasti i zametanje više cvetova
u cvasti. Međutim, ako niže temperature duže potraju, to
odlaže cvetatnje.
Pored temperatura, u fazi zametanja cvasti od odlučujuće
važnosti je intenzitet svetla. U ogledima, smanjenjem
intenziteta svetla od 10.000 luksa, na 2.500 luksa,
odloženo je zametanje cvasti za 29 dana, a razvilo se još
7 listova pre cvasti. Uticaj svetla bio je veći pri 25 0C, nego
pri 15 0C. Dužina dana manje utiče na generativnu fazu.
Neki kultivari su neutralni, a neki su kvantitativno
kratkog dana. U uslovima kratkog dana, razviju manje listova
do prve cvasti, i procvetaju nekoliko dana ranije
Rast i razvoj cvasti, u narednom razdoblju, brži je pri
višim temperaturama. Pri srednjoj temperaturi pod 20 0C
prvi cvet, prve cvasti, otvorio se 12 dana radnije, nego pri
temperaturi od 16 0C. Pri nižim temperaturama, plodnica
može razviti više karpelnih listova, pa plodovi od takvih
cvetova mogu biti, više ili manje, rebrasti. Pri visokim
temperaturama tučak se izdužuje, što onemogućuje oplodnju
i dovodi do osipanja cvetova.
Pri intenzitetu svetla od 20.000 luksa, optimalna temperatura,
za cvetanje i zametanje ploda, je od 27 do 30 0C.
Za normalno cvetanje potreban je intenzitet svetla od, najmanje,
10.000 luksa. Pri temperaturi nižoj od 13 0C polen
slabo klija, pa ne može doći do oplodnje. Povećana koncentracija
CO2 u vazduhu, kod proizvodnje paradajza u
zaštićenim prostorima, pored većeg intenziteta fotosinteze,
može uticati na broj cvetova i zametnutih plodova.
Prema istraživanjima, kod rane proizvodnje paradajza bez
primene CO2, 53% cvetova je abortiralo. Primenom CO2,
oko 0,06% u vazduhu, abortiralo je 26% cvetova, uz 0,1%
otpalo je 15% cvetova, a kod 0,14% CO2 samo 11%.
Visoki intenzitet svetla, odnosno visoka solarna radijacija,
takođe, može imati negativan uticaj, zbog povišene
temperature u zoni lišća. Smanjuje se fotosintetska aktivnost,
delimično i zbog zatvaranja stoma, biljka u podnevnim
satima vene, što utiče na razvoj plodova. Zbog
toga se preporučuje senčenje zaštićenih prostora u letnjem
periodu. Na fotosintetsku aktivnost utiče još i snabdevanje
vodom (turgor) i hranivima. U uslovima niskog intenziteta
svetlosti, dodatno osvetljenje tokom dužeg vremena,
ima bolje dejstvo, nego dodatno povecanje intenziteta
svetlosti.
Cvetni pupoljci su vrlo osetljivi na etilen, a nešto
manje na propilen, pa do osipanja svetova može doći nepažljivim
korišćenjem CO2, iz gasova izgaranja propanbutana,
pri grejanju zaštićenog prostora.
Nedovoljna ishranjenost biljke može biti uzrok kasnijeg
cvetanja i osipanja cvetova i cvetnih pupoljka.
Zametanje i razvoj ploda, deo je integralnih procesa u
celoj biljci, a posebno u proizvodnji i kretanju asimilata u
zelenim delovima. Veličina ploda zavisi od broja semenki,
što pokazuje da su oprašivanje i oplodnja bitni procesi
u razvoju plodova.
Sl.1 i 2 Loše zametanje cvetova i oplodnja usled viška etilena.
Sl.3 Oprašivanje pomoću bumbara.
Sl.4 Oprašivanje pomoću elekrične zujalice.
Sl.5 i 6 Deformacije poloda nastalo hormonim tretiranjem.
Prašnik je zreo, i tučak može prihvatiti polen, dva dana
pre otvaranja cveta, a ta sposobnost
mu ostaje još do četiri dana. Polen
je zreo tri dana pre otvaranja
cveta, a polenske kesice
pucaju kad se cvet
otvori, što omogućuje
oprašivanje. Kad polensko
zrnce dospe na
njušku tučka, već za
jedan sat počinje rast
polenske kesice, a do
oplodnje dolazi za 18
do 30 sati, pri temperaruri
oko 20 0C. Količinu polena određuje genetski faktor
(kultivari otporni na TMV virus, proizvode malo polena)
i uslovi sredine. Visoke temperature, oko 30 0C, i niske,
oko 10 0C, smanjuju proizvodnju polena i njegovu klijavost.
Zbog higroskopnosti polenske kesice, za pucanje
je potreban mehanički nadražaj, što u prirodi obavlja
vetar, a u zaštićenim prostorima se primenjuje potresanje
armature, vibrator (veštačka pčela), bumbari, itd.
Ako je relativna vlažnost vazduha manja od 70%, a
temperature su niže od 17 0C, ili više od 24 0C, smanjuje se
efikasnost oprašivanja.
U proizvodnji na otvorenom, najčešći razlog slabije
oplodnje su nepovoljne temperature (noću, više od 26 0C, a
danju više od 40 0C, ili niže od 10 0C noću). Tako visoke temperature
su, kod nas, retke, ali niske noćne temperature, u
ranoj proizvodnji na otvorenom, gotovo redovno, smanjuju
broj plodova na prvoj cvasti. Tome može doprineti i nekoliko
kišnih dana, s visokom vlagom vazduha.
U zaštićenim prostorima, posebno onim bez grejanja,
češća je pojava nekompletnog oprašivanja, slabijeg
zametanja plodova i razvoja sitnijih plodova, zbog malog
broja semenki.
Od oplođenog tučka, do zrelog, potpuno obojenog
ploda, potrebno je 7 do 9 nedelja, u zavisnosti od kultivara,
položaja cvasti na biljci i uslova sredine. Prve dve
do ti nedelje, rast ploda je vrlo spor i postiže oko 10%
konačne veličine. Posle toga, nastupa intenzivan rast
ploda, tokom 3 do 5 nedelja, kada postiže gotovo konačnu
masu, u fazi takozvane zelene zrelosti. Tokom poslednje
dve nedelje, rast ploda je vrlo spor, ali se u njemu događaju
važni metabolički procesi koji dovode do pune zrelosti.
Dva do tri dana posle zelene zrelosti, počinje promena
boje, od zelene do žute, ružičaste i crvene. Oko 10 dana
posle prve promene boje, stvara se sloj odvajanja između
ploda i čaške, što može dovesti do opadanja ploda. Glavne
grupe pigmenata u plodu su hlorofil i karotenoidi.
Velicčina ploda i broj semenki su, u jakoj, pozitivnoj
korelaciji (vezi). Različiti kultivari imaju, u tucčku, 250 do
1.000 semenih zametaka, a oplodi se 20 do 50%. Nije
objašnjeno da li tu vezu uslovljavaju same semenke, ili
auksini koje one proizvode.
Posle oplodnje, sadržaj suve materije u plodu pada od
17% na 10%, posle 10 dana, a posle 20 dana na 5 do 7%
i, približno toliko, ostaje sve do zrenja. Polovinu suve
materije ploda čine šećeri, uglavnom glukoza i fruktoza.
Tokom razvoja ploda, raste količina organskih kiselina,
pretežno limunske i jabučne, i u zrelosti dostigne do 13%
suve materije ploda.
Na veličinu ploda i sadržaj suve materije, najviše utiče
sunčana radijacija i priticanje asimilata iz lišća. U zimskoj
proizvodnji, u zaštićenim prostorima, pri slabom intenzitetu
svetla, i do 80% plodova, iz prvih cvasti, može biti
šuplje, to jest komore nisu ispunjene pulpom, a sadražaj
suve materije je nizak (4 do 5%).
Na intenzitet rasta ploda utiču i temperature. Misli se
da je najpovoljnija noćna temperatura od 15 do 20 0C, a
dnevna oko 7 0C viša. Temperature utiču i na stvaranje pigmenata.
Crvena boja ne razvija se ispod 16 0C.
Tabela 1. Temperaturni uslovi za rast i razvoj paradajza.
Sl.7 Nejednakost obojenosti ploda.
Nejednaka obojenost
ploda može biti posledica
nejednakog zagrevanja
ploda. Plodovi su
vrlo osetljivi na niske
temperature, pa stradaju
vec pri -0,5 0C.
Nedovoljno snabdevanje
biljke vodom, smanjuje
razdoblje rasta ploda,
plodovi su sitniji,
imaju više suve materije,
šećera i kiselina. Dobro snabdevanje biljke kalijumom,
povoljno utiče na nakupljanje suve materije u plodu,
naročito kiselina, a poboljšava oblik i boju ploda.
Veličina ploda, kod mnogih kultivara, zavisi i od
položaja ploda u cvasti. Plodovi iz prvih otvorenih cvetova,
i bliži peteljki cvasti, obično su krupniji. Tome može
biti razlog veće priticanje asimilata u prve plodove, ali i
ograničavajuće delovanje prvih polodova na one sledeće.
U nepovoljnim uslovima za oprašivanje i oplodnju,
zametanje ploda moguće je i bez oplodnje, odnosno
proizvodnja partenokarpnih plodova bez semena.
Partenokarpija može biti genetski određena. Ako je potpuna,
takva se linija može razmnožavati samo vegetativno.
Češći je slučaj da se partenokarpni plodovi zameću
samo u nepovoljnim uslovima. Nekim kultivarima, za
zametanje partenokarpnih plodova, potrebna je stimulacija
neklijavim polenom, stranim polenom, ili čak prašinom,
a nekima to nije potrebno.
Ako partenokarpija nije genetski određena, može se
postići primenom različitih regulatora rasta, a za to se,
najčešće, koriste auksini. Te mere se koriste, u zaštićenim
prostorima i na otvorenom, kad su nepovoljni uslovi za
normalnu oplodnju.
Sredstva koja se najčešće upotrebljavaju:
4-hlorofenoksisirćetna
kiselina. Koncentracija: 15 do 50 ppm.
Primena:u zaštićenim prostorima koristi se samo
niska doza (15 ppm). U stakleniku i na otvorenom, cvasti
se prskaju finim raspršivačem, kad se cvetovi otvore.
Pojedinačna cvast, prska se samo jednom. Na otvorenom
se prska svakih 10 do 15 dana, ali najviše 5 puta u sezoni.
Sledeće je 2-(3-hlorofenoksipropionska kiselina). Koncentracija:
25-40 ppm. Primena: samo u proizvodnji u
zaštićenom prostoru. Sredstvo N-m-toliftalamicna kiselina.
Koncentracija: 0,1-0,5%. Primena: u ranoj fazi
proizvodnje paradajza na otvorenom, u Izraelu, prska se
cela površina useva, kada su na biljci 2-3 cvasti, sa po 2-3
otvorena cveta. Sredstvo: 2-naftoloksisirćetna kiselina
Koncentracija: 40-60 ppm. Primena: U proizvodnji paradajza
na otvorenom, prska se cela površina sa 340-560
l/ha, ako se koristi vučena prskalica, ili 160-225 l/ha, ako
se prska iz vazduha, uz pomoć aviona.
Iako se izazivanjem partenokarpije može postići više
plodova, odnosno veći, naročito rani prinos, partenokarpni
plodovi često su deformisani, naduti, ili šuplji.
Partenokarni plodovi imaju više topive suve materije,
naročito šećera, ali manje kiseline, nego plodovi sa
semenom. To bi moglo biti interesantno za konzervnu industriju,
ako bi bilo povezano s ostalim poželjnim osobinama.
ZEMLJIŠTE, KLIMA I
PROIZVODNA PODRUČJA
Paradjz je biljka tople klime, ali ima veliku mogućnost
prilagođavanja zahvaljujući poreklu i, već dugotrajnom,
oplemenjivanju, uz korišćenje njegovih divljih srodnika.
Vrste divljeg paradajza, u svojoj domovini, rastu u različitim
uslovima: u obalskom području slatinastih zemljišta, u
ekstremno suvim područjima, u vlažnim humidnim područjima
i na planinskim područjima, do 3.000 m nadmorske
visine. Kroz različite periode, i u različitim sezonama, paradajz
se uspešno gaji u gotovo svim zemljama sveta, od 550
severne geografske širine, do vlažnih, tropskih područja na
150 severne širine. Za proizvodnju na otvorenom, bitne su
granične temperature u pojedinim fazama rasta i razvitka,
kako se vidi iz tabele 1.
Količina i raspored padavina od važnosti su, ne samo
za snabdevanje biljke vodom, nego i za relativnu vlagu
vazduha, potrebnu za normalnu oplodnju, ali i za sprovođenje
potrebnih mera u proizvodnji. Česte padavine i
visoka vlažnost vazduha, omogućuju razvoj većeg broja
bolesti, a neke od njih se, i pored česte primene pesticida,
ne mogu sasvim suzbiti, a do sada nema otpornih kultivara.
Kritično vreme je zametanje, razvoj i zrelost plodova,
kada česte padavine mogu da nanesu velike štete.
Primenjujući različite tehnologije proizvodnje, paradajz
može uspevati na različitim zemljištima, od ekstremno
lakih peskovitih, do težiš zemljišta. Tolerantan je na blagu
zaslanjenost (do 2,0 dS/m, tj. oko 640 mg soli/litri) i dosta
širok raspon pH zemljišta (5,5-7,9). Optimalne su tople,
humozne ili peskovite ilovače, mrvičaste strukture, dobre
propusnosti za vodu i dobrog kapaciteta za vazduh, blago
kisele reakcije.
Izbor područja za tržišnu proizvodnju paradajza zavisi,
prvenstveno, od klimatskih uslova. Za proizvodnju u svežem
stanju, prednost ima toplija područja, gde je moguće
navodnjavanje. Klimatski uslovi omogucavaju ranije
rasađivanje i raniji početak berbe, a završetak berbe u
kasnu jesen, odnosno bolje iskorišcsvanje kapaciteta rodnosti
kultivara. U kontinetalnom području, na aluvijalnim
zemljištima u dolini reka, povoljni su uslovi za proizvodnju
paradajza za konzervisanje i potrošnju u svežem stanju,
uz glavnu sezonu berbe u avgustu i septembru.
Proizvodnja iz rasada, uz navodnjavanje, na podršci ili
bez nje, prikladnija je za paradajz za tržište, a uzgoj direktnom
setvom, uz manja ulaganja, prikladniji je za paradajz
za preradu.
Mesto u plodoredu
Paradajz srazmerno dobro podnosi sam sebe. Ali, zbog
mogućeg nakupljanja uzročnika bolesti i štetočina (nematode),
uzročnika venuća i plutavosti korena, poželjne su, najmanje,
dve godine pre ponovnog sađenja na isto mesto.
Pretkultura ne može biti iz iste porodice (krompir, paprika).
Zbog brojnih agrotehničkih mera i više berbi, paradajz nije
dobar predusev, jer ostavlja dosta zbijeno zemljište. Posle
paradajza, preporučuju se mahunarke ili žitarice.
U zaštićenim prostorima, u specijalizovanim gazdinstvima za
proizvodnju paradajza, obično se gaje, još jedna ili dve, kulture
kratke vegetacije, u istoj godini, a sledeće godine, uz dezinfekciju
zemljišta, često se, opet, uzgaja paradajz.
Potreba za hranivima i đubrenje
Za 100 kg tržišnog prinosa paradajza potrebno je,
prosečno, 0,28 kg N, 0,08 P2O5, 0,40 kg K2O i 0,07 kg
MgO. U našim kontinetalnim područjima, u proizvodnji
na otvorenom, u povoljnim klimatskim uslovima, prinos
zavisi od količine hraniva, koju biljka usvoji do kraja jula.
Paradajz dobro reaguje na đubrenje organskim đubrivima.
Preporučuje se 25 do 40 t/ha stajskog đubriva, ili odgovarajućeg
organskog đubriva, ali je požaljeno da stajsko
đubrivo već bude dobro kompostirano, jer je paradajz
osetljiv na proizvode razgradnje organske materije. Na
kiselim zemljištima, kiselijim od pH 5,6, dobro je dodati
1-3 t/ha kreča, ali uneti ga u zemljište, do dubine 30 cm,
najmanje 2 meseca pre setve ili sađenja. Kad se već
pojave znakovi nedostatka kalcijuma na plodovima, folijarna
prihrana kalcijumom slabo može da pomogne. Za
startno đubrenje, preporučuje 32 kg P2O5, 160 kg K2O i 20
kg MgO/ha, a neposredno pred rasađivanje, 80 kg N, za
prosečan prinos od 40 t/ha.
Pri nižim temperaturama zemljišta od 14 0C, biljka slabo
usvaja fosfor, zato se, kod direktne setve paradajza u proleće,
preporučuje primena kombinovanog đubriva (4-14-11,
ili sličnog) 3-5 cm pored i ispod setvenog reda, da se
mladi koren ne ošteti od prevelike koncentracije hraniva.
Ako se paradajz gaji iz rasada, đubrivo se primenjuje
istovremeno sa rasađivanjem, 7 do 10 cm pored i ispod
korena. Kad su plodovi na prvoj cvasti veličine oraha,
prihrana sa 50 do 60 kg N/ha, ce osigurati dobru ishranjenost
plodova na trećem, i višim cvastima, a oko 50 kg/ha
K2O, bolji kvalitet plodova. U prihrani, za vreme
polodonošenja, treba izbegavati amonijumski azot, jer
može pospešiti pojavu trulež vrha plodova. Ako se paradajz
gaji na malču od crne PE folije, uz sistem navodnjavanja
kap po kap, azotom i kalijumom se prihranjuje fertirigacijom,
1.000 do 2.000 g/ha dnevno, a za dobar kvalitet
plodova, preporučuje se odnos N:K2O - 2:3, ili 1:3.
Kroz celu vegetaciju, usvajanje azota i forsfora je
ravnomerno, a kalijum se najviše troši u vreme
plodonošenja.
Nedostatak mikroelemenata može biti problem na
zemljištima visoke, ili niske, pH vrednosti. To se, u praksi,
najčešće rešava primenom kombinovanih đubriva s dodatkom
mikroelemenata, primenom potrebnih mikroelemenata
kroz fertirigaciju, ili folijarnom primenom.
Znakovi nedostatka
pojedinih hraniva
i fizioloških poremećaja
Kod proizvodnje paradajza
na otvorenom,
retki su izraziti znakovi
nedostatka pojedinih hraniva
na biljci. Izuzetak je
trulež vrha ploda koja je,
srazmerno, česta.
Kod proizvodnje u
zaštićenim prostorima,
takođe, može doći do
nedovoljne snabdevenosti
biljke pojedinim hranivima
zbog različitih
uzroka. Poznavanjem simptoma
nedostatka, kao
i prekomernme količine
pojedinih makro i mikro
hraniva, može se pravovremeno
intrevenisati, i
izbeći zastoje u rastu i
veće štete na usevu.
Znakovi nedostatka i
toksičnosti viška hraniva
u staklenickoj proizvodnji
paradajza.
Foto: The Diagnosis of
Mineral Deficiencies in
Plants by Visual Symptoms
Nedostatak azota
Sl.10 Simptomi manjka azota.
Usporeni rast, biljka
je vretenastog izgleda.
Donje lišće je žutozeleno,
a kasnije cela biljka
je bledozelena. Listovi su
sitniji, više uspravni, s
ljubičastom nervaturom
na naličju. Plodovi su
sitni.
Nedostatak fosfora
Sl.8 Simptomi manjka fosfora.
Sl.9 Simptomi manjka fosfora.
Ograničen rast, tanka
stabljika, ali na biljci nema
jasnih znakova. Kod
većeg nedostatka fosfora,
listovi su sitni, kruti i
okrenuti prema dole. Gornja
strana liski je plavozelena,
a donja ljubičasta,
ukjljučujući nervaturu.
Staro lišće brzo opada
i pokriveno je ljubičastim
pegama.
Nedostatak kalijuma
Sl.Simptomi manjka kalijuma.
Rast biljke je ograničen,
a listovi sitni. Na
starijem lišću pojavljuju
se ožegotine od rubova,
žućenje među glavnim
žilama, ali sitnije žile ne
ostaju zelene. Kod nekih
kultivara, na hlorotičnom
delu lista, pojavljuju
se sitne, suve pege,
sa smeđom ivicom. U
kasnijem stadijumu, pojava
se proširi i na mlade
lišće, a starije smežurano,
žuto, lišce opada.
Plodovi neujednačeno
sazrevaju.
Tabela 2. Količina hraniva u listu paradajza.
Tabela 3. Količina hraniva u suvoj materiji lišća pri
nedostatku ili toksičnosti pojedinih hraniva
Nedostatak
magnezijuma
Sl.14 Simptomi manjka magnezijuma.
Ivice liski starijeg
lišća požute, a žućenje se
širi između nervature.
Najmanje žilice ne ostaju
zelene. Žućenje se,
postepeno, širi prema
vrhu. Na žutom, a često i
narandžastom, delu lišća
mogu se pojaviti sitne,
nekrotične pege, ali nisu
udubljene. Moguće je da
se te pege sastave, pa se,
između žila, nalaze nekrotične
pruge. U kasnijem
stadijumu, cela biljka
požuti, a donje lišće
opada. Ako nedostatak
magnezijuma nije jako
izražen, ne utiče mnogo
na prinos.
Nedostatak kalcijuma
Koren se slabo razvija i smeđe je boje. Vršno lišće je
ispočetka sitnije, gornja strana je tamnozelena, s bledom
ivicom, a donja ljubičasta. Nekroza ivica liski izaziva uvijanje.
Nekrotične pege postepeno se šire na donje listove.
Vegetativni vrh odumire, a plodovi imaju simptome
truleži na vrhu paradajza.
Nedostatak sumpora
Ispočetka nema nikakvih znakova i biljka deluje normalno.
Kasnije stabljika, peteljke i nervatura lista, dobijaju
ljubičastu boju, a listovi počinju da žute. Mlado lišće je
kruto i uvija se prema dole. Starije lišće nekrotizuje, od
vrhova i ivica, a između nervature pojavljuju se sitne, ljubičaste
pege.
Nedostatak bora
Sl.16 Simptomi manjka bora.
Kod nedostatka bora lišće dobija žutonarandžastu boju.
Vršni listovi se zavijaju prema dole. Kod većeg nedostatka,
vegetativni vrh odumire, razvijaju se postrane grane, ali
ubrzo, i one odumiru. Stabljika i lisne peteljke vrlo su krhke i
lako se lome. Koren je slab i smeđe boje. Plodovim su
deformisani, sa smeđim nekrozama u perikarpu.
Nedostatak bakra
Biljka zaotaje u rastu. Vršni listovi su plavozeleni. Liske
mladog i srednjeg lišća uvijaju se cevasto prema srednjoj
žili. Najmlađe lišće je sitno, kruto i uvijeno, a starije savijeno
prema dole. Suprotne, cevasto uvijene liske, okrenute
su jedna prema drugoj. Pojave hloroze i nekrotičnih pega,
većinom nema, osim u krajnjem slučaju.
Nedostatak gvožđa
Sl.11 Simptomi manjka gvožđa.
Karakteristična je pojava hloroze na vršnom lišću.
Ispočetka, najsitnije žile na liskama ostaju zelene. Kasnije,
lišće sasvim požuti, gotovo pobeli. Simptomi se šire od
mlađeg, prema starijem lišću. Listovi su retko nekrotični.
Biljka zaostaje u rastu, a novoformirani listovi su sitni.
Nedostatak mangana
Sl.12 Simptomi manjka mangana.
Starije i srednje lišće je bledozeleno. Kasnije se, na
liskama, pojave sitne nekrotične pege, koje se potepeno
šire, posebno uz srednju žilu. Hloroza ne zahvata najmlađe
lišće.
Nedostatak molibdena
Sl.15 Simptomi manjka molibdena.
Na starijem lišću, između nervature, tkivo najpe
posvetli, a kasnije požuti. Ivice liski su žljebasto zavijene.
Najsitnija nervatura požuti, a na kraju nektrotizuje, pa ceo
list deluje zgužvano. Simptomi se šire od donjih, prema
mladim listovima.
Nedostatak cinka
Vršno lišće je sitno i bledozeleno između žila, a starije lišće
je sitnije nego što je normalno. Biljka zaostaje u rastu. Kasnije
se pojavljuju nepravilne, smeđe pege na liskama i peteljkama,
pa se ceo list zavije prema dole. Nekaroza se, zatim, brzo širi i
celo lišće može, za nekoliko dana, da odumre.
Višak azota
Sl.13 Suvišak amonijačnog azota.
Biljka zaostaje u rastu. Listovi su kraći nego što je normalno,
tamnozelene boje i kruti su. U krajnjem slučaju,
listovi gube turgor, ivice liski se suše, a na plojkama se
pojavljuju vodene pege. Zahvaćeno lišće odumire i postaje
belkastosivo.
Višak bora
Vrhovi i ivice, kotiledona i liski starijeg lišća, suše se i
savijaju. Kasnije se mogu razvijati udubljene, suve pege,
ponekad obuhvaćene smeđim, koncentričnim prstenovima.
Osušeni listovi deluju papirnato i konačno opadaju.
Simptomi se šire prema mladem lišću. Vegetativni vrh
ispočetka deluje normalno, ali se kasnije i terminalno
lišće uvija (zakovrča).
Analiza biljnog materijala može, potvrditi ili odbaciti,
pretpostavku o nedostatku, ili toksičnosti, pojedinih
hraniva, na koju upućuju opisani znaci. U tabeli 2.
prikazano je stanje pojedinih hraniva u lišću zdrave biljke,
prema istim autorima.
Tabela 3. daje granične vrednosti količine hraniva pri
kojima se pojavljuju znaci nedostatka ili toksičnosti.
* Sadržaj Fe u listu nije siguran indikator nedostatka,
jer ne pokazuje koji je deo fiziološki aktivan.