GAJENJE RADIČA
Radič su još stari Grci i Rimljani koristili u prehrani i
kao lekovitu biljku, a i danas se kao divlji skuplja, rano u
proleće, i koristi kao salata, često u smeši s maslačkom i
drugim samoniklim jestivim biljem.
U srednjem veku, od divljeg radiča nastala je u Evropi
kultivisana biljka cikorija, Cicborium intibus var. sativum
D.C., koja se uzgaja prvenstveno zbog zadebljalog korena,
koristila se kao krmna biljka, a kasnije za sušenje i
pripremu kafovina. Karakteristika ovog varijeteta je zadebljali
koren pravilnog oblika, koji je našao i druge
primene. U Italiji se jedan ekotip koristi kuvan kao varivo.
U severnoj Evropi najviše je raširena proizvodnja korena
za poboljšanje i korišćenje novog lišća u svežem stanju
kao salata, ili kuvan kao prilog.
Drugi varijetet, nastao od divljeg radiča, je Cicborium
intibus var. foliosum, koji ima kraći i nepravilan, manje zadebljani
koren, a uzgaja se zbog rozete lišća različitog oblika i
boje, a neki tipovi stvaraju veću ili manju glavicu. Najviše se
koristi u svežem stanju kao salata karakterističnog, gorkastog,
ukusa. U poslednje vreme, proizvodnja i potrošnja se, sve
više, širi i u kontinentalnom području Evrope.
U Italiji se, za radič, koristi više termina: cicoria za
radič zelenih listova, koji se koristi kao mlada rozeta lišća
i više puta bere rezanjem, zatim za zeleni radič izduženih
glavica, catalogna, za tipove bujne zelene rozete koji se
koriste pretežno kuvani, te Witoloof, od koje se koristi koren
za kuvanje. Radiccbio se nazivaju tipovi radiča
crvenih ili šarenih listova, od kojih se koristi rozete, ili
glavica, uzgaja se radič-špargaš, od kojeg se jede mlada
cvetna stabljika.
Hranljiva i zdravstvena vrednost
Radič je vredna namirnica, koja se pretežno koristi u
svežem stanju, ali i, na različite načine, kuvan ili pirjan.
Karakterističan je njegov gorkast ukus od intibina, a od
ugljenih hidrata najviše je zatupoljena fruktoza i inulin,
što ima posebnu vrednost u ishrani dijabetičara. Zbog
male energetske vrednosti, ceni se i u dijetetskoj ishrani.
Zdravstvena vrednost, i divljeg i gajenog radiča, poznata
je od davnina, a i potvrdena savremenom medicinom.
Saharid inulin, koj je najvećim delom u radiču, snižava
količinu šecera u krvi i mokraći.
Radič povoljno deluje na rast
kostiju i zuba kod dece i
omladine, poboljšava
rad srca i krvotoka,
bubrega i mokraćnog
mehura, povećava
apetit i,
uopšte, deluje na
skladan rad organizma,
zaustavlja
krvarenje, a koristi
se i za čišcenje kože,
protiv peruti i za
zdravlje kose.
Upotrebaljva se kao
čaj od lišća i cvetova,
ili sok od svežeg
lišća.
Proizvodnja u svetu
i privredna vrednost
Najviše različitih tipova radiča gaji se u Italiji. U severnoj
Evropi najviše se uzgaja radič Witloof. Kod nas
je radič veoma malo zastupljen u okolini Subotice. Budući
da ima dugu sezonu dospevanja, a i dobru skladišnu
održivost, specijalizovani povrtari nalaze ekonomsku
opravdanost ove kulture, iako ne daje velike prinose po
jedinici površine.
Morfološka i biološka svojstva
Radič Cicborium intibus var. sativum ima dubok, ali u
gornjem delu vretenasto zadebljani koren, a Cicborium
intubus var. foliosum ima kraći glavni koren, jako razgranat
i tek neznatno zadebljan. U vegetativnoj fazi stabljika
mu je skraćena, a na njoj se formira rozeta vrlo
različitog lišća. U početnoj fazi rasta, listovi su mu ovalni
ili izduženo ovalni i pokriveni sitnim dlačicama. Kasnije,
u zavisnosti od tipa i kultivara, listovi su u rozeti sedeći,
okruglog, ovalnog ili lancetastog oblika, celog ili, više
manje, nazubljenog ruba. Površina lista može biti glatka,
ili valovita, a dlakavost je više izražena na spoljnim listovima
rozete. Boja listova je od tamnozelene do svetlozelene,
a brojni kultivari imaju više, ili manje antocijana.
I ti kultivari u početnoj fazi rasta imaju zelene listove,
a crvena boja je, s razvojem rozete, sve više izražena. U
tehnološkoj zrelosti može biti tamnocrvena, a samo
glavne žile ostaju bele. Neki tipovi imaju samo crvene
pege na svetlozelenom lišću, što ih čini vrlo dekorativnim.
Glavati radič može formirati veću ili manju glavicu,
okruglu, okruglopljosnatu ili ovalnu, na vrhu malo zašiljenu.
Ovaj poslednji oblik je najstariji tip glavatog radiča
koji je podsećao na „glavu šećera“, kako se u to vreme
šećer prodavao, pa je to često zadržao u imenu.
U generativnoj fazi, iz rozeta ili glavice, razvije se razgranata
stabljika, koja može narasti do 1,5 m, a u pazušcima
pricvetnih listova nosi cvatove glavice sa po 12 do 15 jezičastih
dvopolnih cvetova plave ili bele boje. Budući da cvetove
dosta posećuju insekti, moguća je stranooplodnja
između varijeteta, kultivara i samohniklog radiča. Jednosemeni
plod, roška ili ahenija, klinastog je oblika, krem do
smeđe boje, s rudimentarnim papusom, koji je nešto manji
nego u endivije, pa se po tome može razlikovati. U 1 g može
biti 600 do 900 plodova, koji se koriste kao seme.
Radič najbrže niče na tempreraturi od 20 0 C, za 5 do 6
dana, a na 10 0 C do nicanja prođe i 15 dana. Za vegetativni
rast optimalna je temperatura 15 do 18 0 C, a minimalna je
6 do 8 0 C. Može podneti niske temperature: od -3 do -5 0 C,
zavisno od tipa i kultivara, a koren i vegetativni vrh nekih
tipova može prezimiti i u kontinentalnom području
zaštićen lišćem. U proleće, ponovo razvije rozetu lišća, ili
malu glavicu.
Radič je, u osnovi, dvogodišnja biljka, ali već i mlada
biljka u fazi rasade, ako je izložena temperaturi od oko
5 0 C, kad nastupi dugi dan, brzo prelazi u duže (do
30 dana), učinak vernalizacije, jače je izražen. Međutim,
visokim temperaturama (20 do 25 0 C) odmah posle vernalizacije,
njen se učinak može smanjiti ili poništiti.
Za radič su najpovoljnija srednjeteška zemljišta dobre
strukture i dobrog kapaciteta za vodu i vazduh, uz pH 6 do 7.
Ravnomerno snabdevanje vodom bitno je za uspešan uzgoj.
Klima, zemljište i proizvodna područja
Različiti tipovi radiča, različiti načini proizvodnje i
različite namene, omogućuju vrlo široki raspon različitih
zemljišta i klimatskih uslova za uzgoj. Na laganim peskovitim
zemljištima, uspešno se gaji uz navodnjavanje, a
na težim zemljištima, uzgaja se i bez navodnjavanja.
Mesto u plodoredu
Radič ne podnosi sam sebe, pa se preporučuje da se ne
uzgaja na istoj površini najmanje 3 do 4 godine. Kao lisnato
povrće uzgaja se nakon kultura obilno đubrenih
organskim đubrivima, a sam je dobra pretkultura, jer
nakon berbe i čišćenja, ostavlja dosta organske mase
korenja i lišća.
Potreba za hranivima i đubrenje
Zavisno od tipa radiča, načinu proizvodnje i zalihama
hraniva u zemljištu, potreba za hranivima radiča vrlo je
različita. Tipovi radiča koji stvaraju zadebljali koren
iznose iz zemljišta 4 do 7.5 kg N, 2 do 4.5 kg P2O5 i 15
do 20 kg K2O po toni ukupne biljne mase. Za glavati i
lisnati radič preporučuje se 20 do 60 t / ha stajskog đubriva
i 160 do 200 kg P2O5 i 80 do 160 kg K2O po hektaru.
Izbor kultivara
Za proizvodnju u gustom sklopu i berbu mladih listova,
najprikladniji su kultivari zelenih listova, koji se
nakon berbe brzo regenerišu i stvaraju nove listove, te
omogućavaju višekratnu berbu. Za korišćenje u razvoju
pune rozete, kada se upotreblajvaju mladi unutrašnji listovi,
prednost imaju kultivari uspravnog rasta, crvene boje
ili šareni, s jače izraženom srednjom žilom, koja je obično
bela i krhka.
Kultivari koji stvaraju glavicu mogu biti zelenog,
crvenog ili šarenog lišća. Zeleni obično imaju izduženu,
malo zašiljenu, glavicu. Crveni i šareni više su okruglih,
ili okruglospljoštenih, glavica s belim glavnim žilama.
Od svih se traži što veća otpornost na niske i visoke
temperature, sporo prorastanje, otpornost na fiziološki
poremećaj rubnu palež, otpornost na bolesti i štetočine.
Kultiravi za pospešivanje imaju uspravan rast,
dugačke, lancetaste listove, a više se razlikuju u fuziološkim
svojstvima koja se održavaju u finalnom proizvodu
nakon pospešivanja, dugačkoj beloj glavici. Razlike u
dužini vegetacije i kasno pospešivanje od kasne jeseni do
ranog proleća. Ako se kultivar pospešuje u neodgovarajućem
razdoblju, glavica ne postigne tražen kvalitet.
Proizvodnja radiča
Za proizvodnju radiča, u zavisnosti od pretkulture,
zemljšte treba dobro pripremiti uz obradu na 20 do 40 cm
dubine, a površinski setveni sloj mora biti fine mrvičaste
strukture, naročito ako se direktno seje.
Za berbu mladih listova, radič se redovno direktno seje
na gredice, uz razmak redova 10 do 15 cm, ili omaške
(širom) 3 do 10 g semena po kvadratnom metru. Sejati
treba što pliće, 0,5 do 1 cm, i lagano povaljati. Ako se seje
rano u proleće, u februaru ili martu, do nicanja treba 2 do
3 nedelje, a posle nicanja, za 4 do 6 nedelja, listovi rozete
dostignu visinu 10 do 15 cm, kada se mogu brati. Neki
proizvođači beru još mlade lišće, dužine 5 do 7 cm. Bere
se rezanjem lišća, ali tako da se ne ošteti vegetativni vrh.
Posle berbe, prema potrebi se zalije, a novi listovi
ponovo su spremni za bebru za oko mesec dana. Posle
drugog reza, uz zalivanje, korisno je prihraniti azotnim ili
kombinovanim đubrivom.
Tokom leta, sve do jeseni, usev se može brati više
puta, ali postupno biva sve slabiji. Sejati se može i u više
navrata. Pri kasnijoj setvi nicanje je brže, a i listovi brže
pristignu za berbu.
Direktnom setvom najčešće se ugajaju kultivari od kojih
se koristi već sasvim razvijena rozeta lišća. Zavisno od
područja gde se uzgaja i kultivara, seje se u junu ili julu, u
redove na razmak 30 do 50 cm red od reda, preciznom sejačicom
uz normu setve 1 do 1,5 kg semena po hektaru. Za ujednačeno
nicanje najvažnije je održavati vlagu u površinskom
sloju zemljšta. Kada biljke razviju 3 do 4 lista, proređuje se na
razmak 15 do 30 cm, zavisno od kultivara. Tokom vegetacije
redovno se navodnjava i međuredno kultiviše. Rozete su
spremne za berbu od septembra do novembra. Ako tokom
kasne jeseni ili zime izmrzne lišće, vegetacitivni vrh je obično
zaštićen i može na proleće, iz zaliha u korenu, razviti malu
glavicu ili rozetu.
Kad su rozete već dobro vidljive malo se prihrani i
okopa. Neki proizvodači radič useju u pšenicu pre vlatanja.
To seme ima povoljnije uslove za nicanje. U konsocijaciji
rast je biljka vrlo spor, ali nakon žetve biljaka već
ima dobar koren, pa lakše preživi letnju sušu i visoke temperature.
Glavni je rast rozete tokom jeseni i zime, pa sve
do proleća, kada se postepeno bere.
U poslednje vreme, umesto lisnatog radiča, sve se više
gaji glavati radič. Novi atraktivni kultivari postižu na tržištu
bolju cenu, pa se najviše uzgajaju iz rasade.
Na dobro pripreljenim gredicama gaji se rasada golog
korena, slično kao salata, ili u kontejnerima s lončićima
od oko 30 ml. Za jesenji uzgoj seje se u prvoj polovini
jula, a presađuje u prvoj polovini avgusta. Za proizvodnju
dobre rasade najvažnije je održaati vlagu u površinskom
sloju gredice ili u kontejnerima, a korisno je i malo ih
zasenčiti, da se izbegnu previsoke temperature. Sadi se na
razmak 30 do 50 cm red od reda i 30 do 40 cm u redu.
Posle sadnje važno je održavati optimalnu vlagu uz
međurednu kultivaciju, da se, u prvoj fazi, razvije što veća
rozeta lišća. Glavica se razvije tokom jeseni, kad su već
niže temperature, a bere se u drugoj polovini oktobra i u
novembru Kultivari glavatog radiča većinom su osetljiviji
na niske temperature. Za kasnu berbu dobro je zaštiti ih
agrotekstilom ili perforiranom PE folijom.
Za prolećnu proizvodnju glavatog radiča najvažnije je
izgabrati kultivar koji sporo prelazi u generativnu fazu.
Rasada se gaji u zaštićenom prostoru, pri temperaturi
višoj od 10 0 C uz setvu u februaru ili martu. Presađuje se u
martu ili aprilu.
Pri ranom presađivanju, prednost ima uzgoj na
pokrivenim gredicama, da se smanji učinak vernalizacije.
Berba počinje krajem maja ili početkom juna i traje do
početka jula, u zavisnosti od kultivara i roka setve i sadnje.
Pravovremenom berbom treba izbeći prorastanje.
Glavice iz proletnje proizvodnje obično su nešto manje i
nisu tako čvrste kao u jesenjoj proizvodnji.
Proizvodnja radiča za pospešivanje
Slika:Witlof - TOTEM, bejo Zaden
Proizvodnja radiča za pospešivanje tipa Witloof kod
nas nije uobičajena. Cilj uzgoja je pravilan zadebljali
koren, koji na gornjem delu ima prečnik najmanje 3 cm.
Gaji se direktnom setvom na otvorenom . U kontinentalnim
uslovima seje se u junu preciznom sejačicom uz
razmak redova od 35 do 50 cm i normu setve od 1,8 do
2,3 kg/ha, a ciljani sklop je 200 do 250 hiljada biljaka po
hektaru.
Budući da je seme vrlo sitno, teško je postići pravilan
raspored biljaka u redu, pa se u fazi 4 do 5 listova biljke
proređuju na razmak 10 do 15 cm. Primenom piliranog
semena to se može delimično izbeći.
Đubrenje je isto kao i za lisnati i glavati radič, ali
treba paziti da količina azota ne bude veća od 70 kg/ha, jer
previše azota poboljšva razvoj lišća na račun korena.
Tokom vegetacije, međuredno se kultiviše koristeći mehanizaciju
za šećernu repu. Protiv korova mogu se koristiti
herbicidi, a u sušnom letnjem razdoblju, 2 do 3 navodnjavanja
mogu osigurati potreban kvalitet korena za
pospešivanje. Protiv lisnog minera, u vreme vegetacije,
treba prskati sa 1,5 kg/ha dimeotata. Ovaj miner i, nakon
pospešivanja, u lišću buši kanale, koji zbog oksidacije
lateksa posmeđe
Kad spoljno lišće rozete počne žutiti, okoren je zreo za
pospešivanje, a to je za 18 do 20 nedelja vegetacije.
Uzdužnim presekom u gornjem delu stabljike, prema
veličini šupljine, može se bolje oceniti zrelost korena.
Zreo koren ima oko 25% suve materije, odnosno oko 35 g
po korenu.
U korenu preovladava inulin prva 4 meseca uzgoja, a
posle toga njegova količina više ne raste. Asimilati, koji
dolaze iz lišca, ostaju u obliku fruktoze, ili se vežu u
saharozu. Količina saharoze imala je opravdan uticaj na
prinos nakon pospešivanja. Tokom skladištenja raste
količina saharoze i fruktoze na račun inulina, a to utiče na
veći prinos izboja.
Radič posejan u junu, u kontinentalnim područjima,
zreo je za vađenje početkom novembra. Način vađenja
zavisi od raspoložive mehanizacije. Koren se podreže na
dubini od 15 do 17 cm, a zatim se čupa i podrezuje lišće,
slično kao kod vađenja mrkve.
Visinu podrezivanja lišća treba podesiti tako da se ne
povredi vegetacitivni vrh. Prinos korena može biti 15 do
25 t/ha uz 8 do 10 t/ha lišća, koje se može koristiti za
stočnu hranu ili zaorati za zeleno đubrenje.
Pre skladištenja, koren radiča klasira se prema
prečniku gornjeg dela glave, a odbacuju se manji do 3 i
veći od 6 cm, jer oni ne dalju standardne izboje nakon
pospešivanja. Pre pospešivanja, koren mora proći razdoblje
mirovanja pri nižim temperaturama (2 do 4 0 C) kroz
najmanje 8 do 10 dana, zavisno od kultivara.
Pospešivanje radiča
Pospešivanje radiča vrlo je stara praksa u Francuskoj i
Belgiji, a novi izboji radiča tokom zime bili su vrlo cenjena
salata, dok još proizvodnja u zaštićenim prostorima
nije bila raširena. Koren radiča spremao se u podrumima
ili trapovima i pospešivao u šupama, stajama ili drugim
prostorima u gazdinstvu.
Za postizanje potrebne toplote za aktivnost vegetativnog
vrha najviše se koristio bioenergetski materija
-sveže stajsko đubrivo u sloju oko 20 cm. Na njega je
stavlje sloj zemlje, koja se pri razgradnji đubriva ugreje na
12 do 16 0 C. Na nju se slažu korenovi prekraćeni na 15 do
18 cm, tako da su glave korenova u istom nivou.
Na 1 m2 tako pripremljene gredice, može se složiti 300
do 400 korenova, a pokriju se s oko 15 cm rastresite zemlje,
koja se tokom pospešivanja održava vlažnom. Ako je
temperatura u zoni korena oko 12 0 C, a okolnog prostora 3
do 5 stepeni niža, izboji će se razviti za 5 do 6 nedelja.
Umesto zagrevanja bioenergetskim materijalom, neki
proizvodači donji sloj zemljišta zagrevaju toplom vodom
iz centralnog grejanja u kući, ili električnom strujom
preko ogrevne mreže.
Ovaj način zahteva mnogo rada, pa se u proizvodnji za
tržište više ne koristi.
Sl. 4 Pre pospešivanja koren Witlofa seče se na 20 cm,
a nadzemni deo se ostavlja na 3 sm dužine.
Sledeći način da korenovi radiča tipa Witloof pospešivani
su u drvenim sanducima „ jabučarima“ dimenzija
60x40x30 cm. Za ulaganje korenova korištenje jedan
manji sanduk „šablona“, kome su spoljne dimenzije odgovarale
unutrašnjim dimeznijama „jabučara“.
Korenovi se ulažu u sanduk-šablon s glavom prema
dole, gusto jedan do drugoga. Predugački korenovi
prekrate se, a međuprostori među korenovima popune se
sa dve lopate vlažne rahle zemlje, koja se, protresanjem,
glatko poravna.
Preko sanduka šablona stavi se PE folija, poklopi
jabučarom, okrene glavama prema gore i sanduk šablona
izvuče iz jabučara. Sanduci su pokriveni crnom PE folijom
i stavljeni u prostoriju sa dnevnom temperaturom od
15 do 16 0 C.
Pospešivanje je trajalo 15 do 22 dana, a sanduci su
tokom tog razdoblja zalivani sa 5 do 14 l vode po sanduku.
Pospešivanje je tokom zime ponovljeno u 5 turnusa,
a prinos po sanduku bio je 3,25 do 6 kg, odnosno 13 do 24
kg/m2. Mladi izboji dobiveni na ovaj način nisu tako beli
kao s pokrovnom zemljom, a često ma je i vrh malo
otvoren, ali bolja je mogućnost kontrole tokom pospešivanja
i lakša berba.
Dalje poboljšanje tehnologije pospešivanja radiča jeste
pospešivanje u vodi ili zaštitnom rastvoru.
I ova tehnologija ima više različitih varijanti. Pospešuje
se u zamračenoj prostoriji koja se može, prema potrebi,
zagrevati i dobro provetravati. Koreni se slažu u plastične
sanduke ili police postavljene po 5 do 6, jedna iznad druge.
Voda se dovodi, uz pomoć pumpe, u najgornje sanduke iz
kojih kruži prema donjima, tako da u svakom sanduku
ostane po 5 cm vode. Dok korenovi ne počnu razvijati
nove korenčiće, voda se ne zagreva, a posle 8 do 10 dana,
voda se zagreva na 16 do 20 0 C, a temperatura vazduha
održava se na 12 do 16 0 C. Uz pomoć ventilatora, održava
se ujednačena količina kiseonika i ugljen-dioksida u prostoriji.
Na ovaj način, pospešivanje traje 3 do 4 nedelje.
Novi izboji nastaju iz zaliha asimilata u korenu.
Osim radiča tipa Witloof mogu se pospešivati i neki
lisnati radiči. Oni ne stvaraju čvrstu zatvorenu glavicu,
nego rozetu nežnog krhkog obojenog lišća.
Sl. 5 do 8 Postupak pospešivanja (forsiranja) witlofa.
Berba i prinosi
Kao što je već opisano, različiti tipovi radiča beru se i
pripremaju za tržište, ili upotrebu u domaćinstvu, u
različitim fazama razvitka, zavisno od navika tržišta u
pojedinim područjima.
Mladi listovi gusto posejanog radiča beru se rano ujutru
makazama kad dostignu 7 do 10 cm visine, operu se u hladnoj
vodi, ocede i tako dolaze na lokalno tržište pakovani u
plitke letvarice pokrivene folijom. Pojedinačna pakovanja od
po 200 ili 500 g u perforirane PE vrećice imala bi prednost.
Prinos radiča, iz takva uzgoja, je vrlo teško proceniti, jer zavisi
od postignute gustoće useva i broju berbi. Uz 5 do 6 berbi
može se računati na prinos do 2 kg/m2.
Kultivari od kojih se koristi već razvijena rozeta, beru
se u različitim fazama u zavisnosti od kultivara i navikama
tržišta. Bere se rezanjem u području korenova vrata i
očiste stariji listovi tako da ostanu samo mladi i mekani.
U Italiji beru i s delom korena, koji se očisti od žilica, što
omogućuje bolju održivsot tako pripremljenog radiča.
Pakuje se takođe u plitke letvarice ili kartonske kutije. Prinosi
su različiti, zavisno od kultivara, vremena berbe i ostvarenom
sklopu, a prosečno se može računati na 15 do 30 t/ha.
Glavati radič se bere kad glavica postigne čvrstinu i
boju svojstvenu za kultivar. Reže se iznad listova rozete i
slaže u letvarice, obično samo po jedan red. Prosečna težina
glavice okruglih, crvenih i šarenih kultivara može biti
od 200 od 500 g, a izduženog tipa i više. Prinosi zavise od
kultivara, sezoni gajenja, broju biljaka po jedinici
površine, pa se može postići do 30 t/ha, a zelenih
izduženih glavica, i više.
U Italiji, različiti tipovi crvenog glavatog radiča posejanog
ili posađenog u julu i avgustu beru se od sredine
oktobra do kraja februara. Bere se najčešće ručno, i to
tako da se odreže deo korena do 5 cm i odstrani veći deo
lišća rozete. Zatim se biljke izbeljuju, tj. slože u hrpe s
korenom prema dole i pokriju slamom, ili crnom PE folijom,
te tako ostanu 7 do 10 dana. Tim postupkom postiže
se bolja kvalitet, krhkije lišće s manje gorčine. Nakon
toga se glavice i deo korena površinski očiste i nakon toga
otpremaju na tržište. Pospješeni radič reže se ili lomi u
zoni korena vrata. Pri rezanju mogu se odmah odvojiti spoljni
listovi, koji ne odgovaraju traženom kvalitetu. Pakuje se u
kutije obložene folijom po 5 kg ili u pojedinačnim pakovanjima
po 0,5 kg u perforirane vrećice od PE folije, ili plastične
tanjire pokrivene folijom, ili celofanom.
Norme kvaliteta za pospešivani radič na Evropskom
tržištu su dosta zahtevne.
Izboji ekstra klase moraju biti beli, bez zelenkaste boje
i staklavosti, pravilnog oblika, čvrsti i zatvorenog vrha.
Spoljašnji listovi ne smeju biti manji od 3/ 4 dužine celog
izboja. Sortiraju se po dimenzijama. Najmanja je dužina
izboja 9 cm, a najveća 17 cm. Najmanji prečenik, pri dužini
manjoj od 14 cm, je 2,5 cm, a pri dužini većoj od 14 cm
prečnik je 3 cm. Najveći prečnik, za ekstra klasu, je 6 cm.
Za I klasu izboji moraju biti dovoljno čvrsti, spoljašnji
listovi najmanje ˝ dužine izboja, bez zelenkaste boje i
staklavosti. Dopušten je manje pravilan oblik, slabije
zatvoren vrh, ali otvorenost ne seme biti veća od pola
prečnika izboja. Najmanji i najveći promer isti su kao i za
klasu ekstra, osim što je najveći promer 8 cm, i najveća
dužina 20 cm.
U intenzivnoj proizvodnji, sa 1 ha proizvedenog korena,
tokom sezone pospešivanja može se postići oko 25 t
izboja. Odnos mase izboja prema korenu približno je
1:1,3 do 1,6. U sistemu pospešivanja u vodi po 1m˛
površine koristi se oko 65 kg korena (350 do 400 komada),
a postiže se prinos od 40 do 50 kg izboja, odnosno u
krajnjim slučajevima 30 do 80 kg.
teelten/witloof.HTM