ENDIVIJA
Divlja vrsta Cicborium pumilum Jacq., od koje je
nastala endivija, raširena je u Sredozemlju i južnoj
Aziji. Stari Egipćani, Grci i Rimljani vrlo je rano
koriste kao povrće. Po srednjoj i severnoj Evropi širi se od
13 do 16 veka, ali i sada , najviše je rasprostranjena u
južnoj Evropi. Uzgajaju se dva osnovna varijeteta: Cicborium
endivia var. latifolium, koji ima rozetu širokih glatkih
listova s izrazitim srednjim rebrom, i Cicborium endivia
var. crispum, kudrava endivija, naboranih, duboko
urezanih i nazubljenih listova.
Hranljiva i zdravstvena vrednost
Endivija se najviše koristi sveža kao salata i u tome je
njena najveća vrednost. U severnoj Evropi koristi se i
kuvana, kao prilog jelu. Od salate se razlikuje po svojoj
gorkoj komponenti, koju najvećim delom čini intibin, a
upravo taj sastojak otvara apetit. Po sadržaju nekih minerala
i vitamina bogatija je od salate, ali to se odnosi na
zelene listove rozete, a unutrašnji listovi rozete, koji su
žuti i manje gorki, nešto su siromašniji. Zbog male energetske
vrednosti, ceni se naročito kao dijetalna namirnica.
Zdravstvena je vrednost endivije u poboljšanju rada
jetre i lučenju žuči. Korisna je i za rad srca i bubrega.
Poboljšava varenje, a deluje i protiv zatvora i hemoroida.
Proizvodnja u svetu i privredna vrednost
Proizvodnja endivije najviše je zastupljena u južnoj
Evropi.Klimatski uslovi pojedinih područja omogućuju
gajenje na otvorenom, pa ova proizvodnja, iako nosi
određeni rizik, postiže na tržištu povoljnu cenu i ekonomsku
opravdanost. U kontinentalnom području najviše se
gaji u okolini gradova za prodaju, krajem leta i u jesen.
Morfološka i biološka svojstva
Endivija je, u osnovi, dvogodišnja biljka, ali može biti
i fakultativno jednogodišnja. Uzgaja se zbog velike rozete
lišća, dok je biljka još u vegetativnoj fazi. Noviji kultivari
imaju vrlo kratke internodije na skraćenoj stabljici, pa
pojedina biljka može imati i više od 100 listova. Takvi listovi
gusto priležu jedan na drugi i delimično se zasenjuju.
Listovi mogu biti glatki, izduženo-ovalni ili okrugli, s
više ili manje valovitim celim rubovima, zelene ili
žutozelene boje. Ovaj tip endivije naziva se još i eskariol.
Tip kudravih kultivara ima naborane, duboko urezane i
nazubljene listove, pa rozeta lišća deluje kao polukuglasta
glavica. Za razliku od salate, endivija ima dubok i
manje razgranat koren, ali samo ako se direktno seje na
stalno mesto.
Prilikom presađivanja ne doseže dubinu (do 1.5m) kao pri
direktnoj setvi. U generativnoj fazi cvetna stabiljika naraste do
1.2 m, više ili manje grana, a u pazuhu pricvetnih listova nosi cvatove
glavice s jezičastim, dvopolnim cvetovima plave, svetlopurpurne
ili bele boje. Plod je roška (ahenija) klinastog oblika, svetlosmeđe
boje, s ostatkom papusa u obliku krunice.
Budući
da ima
samo
jednu
semenku,
koristi
se kao seme. U jednom
gramu može biti
oko 700 semenki.
Seme endivije bolje klija
na svetlu. Temperature
više od 25 0 C smanjuju klijanje,
a to može biti razlog neujednačenog
i manjkavog nicanja dobro
klijavog semena. Potapanjem semena
različitih kultivara kroz 16 sati na temperaturi od 15 0 C, daje
bolje nicanje u mraku, a dodatno osvetljenje za vreme potapanja
još je posboljšva nicanje.
Endivija je biljka blage klime. Za vegetativni rast optimalne
su srednje temperature od 15 do 18 0 C, minimalna
za rast je 7 0 C, a maksimalna 24 0 C. Kada je rozeta već blizu
tehnološke zrelosti (berbe), minimalna temperaturea od
-3 0 C može izazvati veća oštećenja lišća, a pri -6 do -7 0 C
biljka sasvim izmrzne.
Za rast je najpovoljnija umerena vlaga zemljišta 60 do
80% poljskog vodnog kapaciteta i relativna vlaga vazduha
oko 70%. Vrlo je osetljiva na stagnirajuću vodu u zemljištu.
Jaki vetrovi, koji nose čestice zemljišta, mogu izazvati
znatna oštećenja, naročito na mladim biljkama. U prolećnoj
proizvodnji, ako je rasada izložena temperaturi
nižoj od 10 0 C, u kasnijoj proizvodnji pri dugom danu,
endivija može preći u generativnu fazu (prorasti) pre nego
što razvije dobru rozetu. Ako su, u razdoblju neposredno
pre berbe, visoke temperature i niska vlaga vazduha, listovi
rozete ostaju tvrdi i grublji, s više gorkih supstanci
nego u jesenjem razdoblju.
Zemljište, klima i proizvodna područja
Za endiviju su najprikladnija srednjeteška, ali dobro propusna,
zemljišta neutralne reakcije. Manje je osetljiva na
zaslanjenost zemljišta, nego salata. U područjima kontinentalne
klime, za endiviju je prikladnije razdoblje od kasnog leta
do sredine jeseni, da razvoj rozete, do berbe, bude u vreme
blažih temperatura. Moguć je uzgoj i u prolećnom razdoblju,
ako se rasada proizvede u grejanim, zaštićenim prostorima, ali
takav uzgoj može biti i rizičan. Ako je posle presađivanja
prohladno vreme, rasada se može vernalizovati i prevremeno
procvetati, a ako u vreme pre berbe nastupe visoke temperature,
strada kvalitet.
Jesenje-zimska proizvodnja najprikladnija je u toplijim
područjima. Zimska berba može se planirati na lokacijama gde
minimalna temperatura ne pada ispod -5 0 C. U ostalim područjima
berbu treba uskladiti tako da stigne pre većih hladnoća.
Mesto u plodoredu
Endivija stabije podnosi „samu sebe“ nego salata.
Uopšteno se preporučuje da se ne sadi na isto mesto 3 do
4 godine. Zbog drugačije grade korena, nakon berbe, u
zemljištu ostaje više korenova sistema i u dubljim slojevima,
koji posle obrade dolazi više prema površini, pa u
procesu razgradnje može imati depresivno delovanje na
sledeći usev. Kao i za sve druge kulture, plodoreda se
treba držati prvenstveno zbog bolesti i štetočina koji se
mogu preneti zemljištem.
Potreba za hranivima i đubrenje
Endivija se kod nas najčešće sadi kao drugi usev, posle
kultura koje rano napuštaju zemljište (rani krompir, rane
kupusnjače, grašak, boranija i dr.) koje su đubrene ogranskim
đubrivima, ili ostavljaju u zemljištu zalihu azota i
zaoranu organsku masu posle berbe.
To svakako treba uzeti u obzir pri određivanju đubrenja
mineralnim đubrivima. Prinos endivije od 30 do 40 t/ha
iznosi iz zemljišta oko 150kg N, 50kg P2O5, 250 kg K2O,
60 kg CaO i 18 kg MgO. Budući da biljka najviše hraniva
troši u drugoj polovini vegetacije, a osetljiva je na
visoku koncentraciju soli u zemljištu, đubriva treba
primetniti, najmanje, u dva navrata. Zbog mogućnosti
akumuliranja nitrata u lišću, naročito u jesenje-zimskim
uslovima, s primenom azota treba biti oprezan.
Izbor kulitvara
Dva su osnovna tipa kultivara endivije. Širokolisna,
tip eskariol, koju još zovu
i tip batavija, i kudrava
- frisee tip duboko urezanih,
naboranih i nazubljenih
listova. Kultivari tipa eskariol
otporniji su na niske
temperature i ostale nepovoljne
uslove, pa su prikladiji
za kasnu jesenju i
zimsku berbu u toplijim
područjjima.
Rozeta može biti otvorena
ili poluuspravna, tamnozelenih
ili žutozelenih
spoljnih listova.
Poluuspravni tip, rozete bolje etiolira unutrašnje listove
(srce) i podnosi manji razmak između biljaka u redu.
Proizvođači semena nude kultivare za letnji, jesenji, zimski i
prolećni uzgoj, ali to zavisi od područja i klimatskih uslova.
Za prolećnu i letnju proizvodnju važno je da kultivar sporo
prorasta, odnosno da je neutralan na dužinu dana. Kultivari
kudravog tipa, pored vrlo guste rozete i etioliranog „srca“,
imaju vrlo različito urezane, nazubljene i kovrdžave listove i
bele, nežne i krhke srednje žile. Naročito su prikladni za
pripremanje salata u ugostiteljstvu, jer pored interesantnog
izgleda, mogu duže zadržati svežinu.
Uzgoj endivije na otvorenom
Priprema zemljišta za setvu ili sadnju jednaka je kao i
za salatu. Endivija se može direktno sejati na otvoreno
preciznom sejačicom. U tom slučaju, potrebno je 1,5 do
2,5 kg semena po hektaru. Taj način se retko primenjuje,
jer se teško postiže ujednačeno nicanje. Mnogo se češće
proizvodi iz rasade. U zavisnosti od vremena sadnje, rasada
se uzgaja na otvorenim gredicama ili u zaštićenom
prostoru, golog korena ili u kontejnerima s grudom supstrata.
Dobra rasada mora imati najmanje 5 sasvim razvijenih
listova.
U kontinentalnim područjima najraširenija je jesenja
proizvodnja. Seje se od sredine jula do početka avgusta na
zasencene gredice. Za 1 hektar zasada potrebno je oko
200 m2 dobro pripremljenih gredica. Uz setvu 1 kg semena
može se dobiti oko 500 sadnica golog korena po m2 gredice.
Do nicanje, za 5 do 7 dana, površinu gredice treba
održavati vlažnom, a tako treba nastaviti sve do presađivanja,
za 4 do 5 nedelja.
Rasada s grudvom supstrata bolje podnosi presađivanje
u uslovima letnjih temperatura. Sadi se sredinom
avgusta na gredice ili na ravnu površinu uz razmak redova
30 do 50 cm i razmak u redu 20 do 30 cm, zavisno od
kultivara. Uz manji razmak biljaka u redu, poboljšava se
uspravni rast i bolje beljenje srca, ali u slučaju kišne
jeseni, takav zasad više strada od truljenja.
Pre sađenja, protiv korova se može koristiti herbicid na
bazi trifluralina, a samo u slučaju izrazite potrebe, posle
sađenja može se koristiti herbicid na bazi propyzamida.
Posle sadenja, pravovremenim navodnjavanjem, mora se
izbeći zastoj u rastu, a kasnije jesenje kiše obično su
dovoljne za razvoj rozete. Prehranu treba sprovesti pre
nego što biljke zatvore redove. Mere zaštite od štetočina
jednake su kao i za salatu. U zavisnosti od vremenu sadnje
i kultivaru, u kontinentalnom području endivija stiže
za berbu od septembra do početka novembra.
Prolećna proizvodnja u kontinentalnom području kod
nas nije uobičajena zbog već spomenutih razloga. Noviji
kultivari, neutralni na dužinu dana, mogu se proizvesti iz
rasade - iz zaštićenih prostora, uz temperaturu višu od
10 0 C, setvom početkom marta i sadnjom do sredine aprila.
Berba se može očekivati krajem maja i u prvoj polovini
juna, kada temperature nisu još jako visoke. Za takvu
proizvodnju prednost bi imala brdsko-planinska područja.
Uzgaja se iz rasade golog korena, proizvedenih na
gredicama, ili s grudom supstrata u kontejnerima.
Seje se od sredine avgusta do sredine septembra, a presađuje
od sredine septembra do sredine oktobra. Kasnija
sadnja moguća je samo na lokacijama gde se minimalna
zimska temperatura retko spušta ispod -5 0 C. Neki
proizvođači daju prednost starijoj rasadi golog korena od
5 do 8 nedelja, pa ako su na gredici preguste, pokose lišće
na 5 do 7 cm iznad zemljišta. Takva rasada lakše preživi
u nepovoljnim uslovima.
Način proizvodnje ne razlikuje se bitno od proizvodnje
u kontinentalnom području. Navodnjavanje je, najčešće,
potrebno u pripremi za sadnju i posle sadnje, a kasnije je,
obično, dovoljno padavina za nesmetani rast endivije.
Zbog maksimuma padavina u jesenje-zimskom periodu,
bolje je saditi uz veći razmak redova 50 do 60 cm i 30 do
40 cm u redu, jer u gustom sklopu, biljke lakše stradaju od
truljenja. Iz istog razloga prednost ima proizvodnja na
uzdignutim gredicama. Uz i zbog odgovarajućih kultivara,
na najpogodnijim lokacijama, endivija se bere od
sredine decembra do sredine aprila, kada već počinje prorastanje.
Na lokacijama gde su češći zimski mrazevi,
rokovi setve i sadnje podese se tako da se endivija obere
do sredine decembra.
U topilijem području moguća je i jesenja proizvodnja,
uz slične rokove setve i sadnje, kao i u kontinentalnom
području, samo što je, za takvu proizvodnju, potrebno
mnogo više navodnjavati, jer se veći deo vegetacije odvija
u uslovima viših temperatura uz manje padavina.
Datum sadnje 4.9. 14.10. 9.11.
Datum berbe 8.12. 5.4. 10.4.
Broj dana do berbe 94 174 153
Masa rozete g. 668 412 202
Prinos, t/h 54 34 17
Prolećna proizvodnja nije, kod nas, uobičajena, ali se
već ogledno proizvodi sadnjom rasade iz grejanog,
zaštićenog, prostora sredinom marta. Kultivari, preporučeni
za takav uzgoj, stužu za berbu do sredine maja,
a kasnije već počinju prorastati. Biljke iz kasnijih jesenjih
rokova sadnje, koje su prezimele u polju, prorasle su u
proleće u uslovima porasta temperature vazduha i dužine
dana. Prorastanje je počinjalo već u fazi 25 listova po biljci.
U prolećnoj sadnji, i berbi leti, biljke su do početka
prorastanja imale već do 150 listova.
Berba i prinosi
Endivija je stigla za berbu kad je rozeta postigla svoju
punu veličinu, karakterističnu za kultivar, a unutrašnji listovi
rozete sasvim su svetli ili žuti. To se ranije postizalo
vezanjem rozete desetak dana pre planirane berbe, kad je
biljka sasvim suva. Noviji kultivari i bez vezanja imaju
„žuto srce“. Prema potrebi, može se brati i nešto ranije.
Potpuno razvijena rozeta endivije može doseći prosečnu
masu do 1 kg.
Bere se rezanjem rozete u zoni korenova vrata, a zatim
se očisti od svih starih, požutelih i oštećenih listova.
Otpad može biti 17 do 30% osnovne težine rozete. U
jesenjoj i zimskoj proizvodnji, kada postigne punu
veličinu rozete, endivija može, još dosta dugo, ostati na
polju, pa je berbu lakše uskladiti s potrebama tržišta. Što
se berba duže odlaže, veći je otpad. U zavisnosti od kultivara
i sezone uzgoja, prinosi mogu biti 20 do 40 t/ha.
Dorada , pakovanje i skladištenje
Nakon čišćenja u polju, endivija se ponekad mora
prati, prosušiti, a zatim pakovati u letvarice, ili kartonske
kutije, obično samo u jedan red stabljikom okrenutom
prema gore.
Slično kao i kod salate, iz provodih snopova stabljike
izlazi mleko, koje na vazduhu brzo oksidiše. Održivost na
prodajnom mestu veća joj je nego održivost salate, a u
hladnjači, na temperaturi od 0 0 C i 90 do 95% relativne
vlage vazduha, u ambalaži obloženoj PE folijom, može se
održati do 20 dana.
U kontinentalnom opodručju, pri kraju sezone berbe u
jesen, kad se već mogu očekivati niske temperature, prigradski
proizvodači, tokom suvog vremena, često povade
endiviju s delom korena, očiste je od starijeg lišća i
uskladište u podrumu, u vlažni pesak, s gusto složenim
rozetama. Tako se može održati i više od mesec dana.
Prema normama kvaliteta evropskog tržišta, endivija
prve klase mora biti dobro razvijena, boje tipične za kultivar,
bez oštećenja od mraza, bolesti i štetočina, koja joj
ograničavaju upotrebljivost. „Srce“ endivije tipa eskariol,
i kudrave endivije, mora biti žuto. Najmanja težina rozete
(glavice), iz uzgoja na otvorenom, je 200g, a iz zaštićenih
prostora 150 g. Razlika u težini rozete, u jednom pakovanju,
za endiviju, iz uzgoja na otvorenom, sme biti najviše
150 g, a iz zaštićenog prostara 100g.
Za II klasu, uz iste osnovne uslove, dopuštena su
manja odstupanja u boji i manja oštećenja od štetočina.