GAJENJE
RABARBARE
Voćna vrsta iz
roda Rheum potiče iz
Azije, gde su se od davnina koristile kao lekovite biljke.
Poreklo rabarbare vodi iz doline reke Volge, a to joj se ime
zadržalo u svim evropskim jezicima. U Evropi se proširila
tek u 18. veku, a najviše se uzgajala u Francuskoj,
Holandiji i severnoj Nemačkoj. Sada se najviše uzgaja u
zemljama severne i srednje Evrope, u Rusiji, severnim
državama SAD i Kanadi, ali, u odnosu na druge povrtarske
kulture, gaji se na relativno malim površinama, pa
se obično smatra specijalitetom.
U lišću rabarbare prisutan je sastojak antrakinon, koji
u većoj količini može biti otrovan, pa se plojka lista ne
koristi. Rabarbara ima i zdravstvenu vrednost. Naročito se
preporučuje za bolje varenje i protiv zatvora. U Engleskoj
se često uz doručak servira kompot ili sok rabarbare. Preporučuje
se protiv želudacnog katara i za čišćenje krvi.
Hranljiva i zdravstvena vrednost
Kao namirnica koriste se sočne lisne peteljke, koje
mogu biti duge 30 do 60 cm i debele 1.5 do 4 cm. Ako je
površina peteljke malo grublja, može se oguliti po celoj
dužini jednim zahvatom nožem, a često je i ne treba guliti.
Za pripremu supe, sosa ili kompota izreže se popreko
na komadiće od 2 do 4 cm i kuva 5 do 10 minuta. Posle
dužeg kuvanja, sasvim se raskuva.
Rabarbara se koristi za različite kolače, a najčešće za
savijače i pite, sama ili zajedno sa jabukama.
U domaćinstvima i prerađivačkoj industriji od rabarbare
se pripremaju kompoti, sokovi i mošt, a može se i
zamrzavati za kasniju upotrebu. Karakteristični ukus daju
joj organske kiseline, jabučna i limunska, ali može sadržavati
veću ili manju količinu oksalne kiseline, 3.35 do
9.48% od suve materije.
Budući da ova kiselina može vezati kalcijum u organizmu,
dobro je rabarbaru kombinovati sa namirnicama
koje sadrže kalcijum, a ne preporučuje se bolesnicima s
bubrežnim tegobama, Rabarbara ima malu energetsku i
hranljivu verednost, kao što se vidi iz sastava jestivog dela
u postocima.
U lišću rabarbare prisutan je sastojak antrakinon, koji
u većoj količini može biti otrovan, pa se plojka lista ne
koristi. Rabarbara ima i zdravstvenu vrednost. Naročito se
preporučuje za bolje varenje i protiv zatvora. U Engleskoj
se često uz doručak servira kompot ili sok rabarbare. Preporučuje
se protiv želudacnog katara i za čišćenje krvi.
Morfološka i biološka svojstva
Rabarbara je višegodišnja biljka koja može imati životni
vek do 30 godina, a gaji se, obično, 7 do 9 godina.
Ako se uzgaja iz semena, što se koristi samo izuzetno u
selekciji, već joj je u prvoj godini glavni
koren zadebljan, a apsorpcijsko korenje
prodire u dubinu 60 do 70 cm. U sledećim
godinama formira se velik razgranat
rizom, u kojem se deponiraju asimilati, a
na gornjem delu spavajući pupovi.
Iz najjačih pupova, u proleće sledeće
godine, razvije se rozeta lišća. Listovi
su na dugim, zadebljalim peteljkama s
velikim trokastim ili petorokrastim plojkama,
valovitog ili malo urezanog ruba.
Lisne peteljke mogu biti do 60 cm duge i od
4 cm promera, a plojka, takođe, do 60 cm dužine
i 40 cm širine. Jedna trogodišnja biljka može imati oko 15
listova u rozeti.
U drugoj i sledećim godinama pojavljuje se cvetna stabljika
visine do 2 m, koja na vrhu nosi cvat, metlicu s brojnim,
sitnim, krem belim cvetovima. Katkad se cvetna stabljika
grana i na granama nosi nešto manje cvatove. Prevladava
stranooplodnja. Plod je ahenija (roška) s tri krilca,
7 do 10 mm duga i 6 do 8 mm široka, s jednim semenom.
Rabarbara je biljka umerene, više prohladne klime vrlo
velike otpornosti na niske temperature u stanju mirovanja.
U jesen, kada se skrati dan i temperature padnju ispod
14 0 C, biljka odbacuje lišće, a zameću se spavajući pupovi na
rizomu.
Za mirovanje su potrebne temperature niže od 10 0 C, kroz
12 do 16 nedelja, što omogućuje dobar razvoj rozete lišća. Za
generativnu fazu potrebna je vernalizacija do 19 nedelja, ali sa
starošću biljke se to razdoblje skraćuje. U proleće, kad počinje
razvoj nove rozete lišća, rabarbara je otporna na kasne
mrazeve i može podneti do -4 0 C bez oštećenja. Zbog velike
površine lišća i velike transpiracije, rabarbara treba mnogo
vode. Podnosi lagano zasenčenje, što smanjuje transpiraciju,
ali za dobar prinos potrebno je puno osvetljenje.
Zemljište, klima i proizvodnja područja
Za rabarbaru su najprikladnija duboka, plodna, srednjeteška
zemljišta dobrog kapaciteta za vodu. Nivo podzemne
vode ne sme biti viši od 75 cm, jer rabarbara ne
podnosi stagnirajuću vodu. Optimalna je reakcija tla od
pH 5.6 do 7,2. Na kiselijim zemljištima, uz đubrenje, treba
primenjiti i kalcijum.
Umereno-kontinentalna i brdsko-planinska klima pogodnija
su za rabarbaru od mediteranske. U uslovima
visokih temperatura lisne peteljke postaju sunđeraste i
nisu prikladne za upotrebu.
Mesto u plodoredu
Rabarbara u uzgoju ostaje na istom mestu 7 do 9 godina,
ali za zasnivanje novog rasada preporučuje se pauza
od najmanje 7 godina, odnosno izbor druge parcele.
Potreba za hranivima i đubrenje
Pri zasnivanju novog zasada preporučuje se đubrenje
organskim đubrivom do 40 t/ha, a korisno je i tokom
uzgoja, svake druge ili treće godine, podubriti sa 15 do
20t/ha između redova, u jesen ili tokom zime. Rabarbara
iznosi mnogo hraniva: 180 do 220 kg azota, do 100 kg
P2O5 i 250 do 350 kg K2O po hektaru.
Izbor kultivara
Kulitvari se razlikuju po bujnosti rasta i ranozrelosti,
odnosno ranom početku teranja nadzemnog dela u proleće.
Karakterisicne su razlike u dužini i debljini lisne
peteljke, a naročito u boji.
Najviše se cene kulitvari s dugim i debelim peteljkama,
crvene epiderme i ružičastog tkiva u unutrašnjosti
peteljke. Međutim, ta dva svojstva obično nisu povezana.
Najbujniji su kultivari zelene peteljke sa svetlozelenim
unutrašnjim tkivom. Većina je kultivara s intermedijarnim
svojstvima, s više ili manje antocijana na peteljkama i
unutar peteljki. Crveni su kultivari slabije produktivni, ali
neki od njih imaju i blagi ukus po jagodama. Važno svojstvo
je što manja količina oksalne kiseline.
Priprema zemljišta za zasnivanje zasada
Najmanje 2 meseca pre planirane sadnje sprovodi se
duboka obrada, a u zavisnosti od zemljišta, i primena
podrivača. Uz zaoravanje organskog đubriva, dodaju se i
startne količne fosfora i kalijuma.
Umnožavanje i sadnja
Rabarbara se retko umnožava semenom, jer su kultivari,
odnosno ekotipovi, vrlo heterozigotni i ne daju potrebnu
ujednačenost potomstva. Zato se najviše umnožava
vegetativno, reznicama ili kulturom tkiva.
U vreme mirovanja, u jesen ili u proleće, od dvogodišnjih
ili trogodišnjih biljaka izvade se rizomi i podele
tako da na svakom delu bude 2 do 3 pupoljka. Tako se od
dvogodišnjih biljaka može dobiti 3 do 4 reznice, a od trogodišnjih
5 do 6 reznica od 300 do 1000 g. Pre sadnje,
reznice se tretiraju odgovarajućim fungicidom.
Sadi se u jarke tako da se gornji deo reznice može
pokriti sa 5 do 6 cm zemljišta. Razmak redova zavisi od
bujnosti kultivara, a određuje se tako, da tokom leta
zemljište bude sasvim pokriveno lišćem. Tako se bolje
čuva vlaga zemljišta i kontroliše korov. Razmak redova
obično je 1.5 do 2 m, a razmak u redu 40 do 60 cm.
Nega zasada
U prvoj godini nakon sadnje međurednom obradom uništava
se korov i održava struktura zemljišta, a prema potrebi navodnjava,
naročito ako je zasad posađen u proleće.
U sledećim godinama, u proleće, kad se pokažu
redovi, uz međurednu kultivaciju, primenjuje se prva
prihrana, na završetku berbe druga, a krajem leta - treća. I
sledecih godina, za postizanje dobre rodnosti, u sušnim
razdobljima, korisna su 2 do 3 navodnjavanja.
Kad se u rozeti pojavi zametak cvetne stabljike, kao
okrugli pup veličine stisnute šake, traba ga ukloniti, da
cvetna stabljika nepotrebno ne troši asimilate.
Ti se pupovi mogu koristiti kao povrće. Rabarbara nema
mnogo bolesti i štetočina. Krajem vegetacije može se pojaviti
bolest izazvana Ramularia sp. u obliku pega promera 5 do
7 mm, s crvenim rubom, koja ne čini velike štete.
Berba i prinosi
Berba počinje u drugoj godini nakon sađenja, u proleće.
Listovi se beru ručno kad je lisna plojka potpuno
razvijena. Peteljka se zahvati što niže i naglim pokretom
ruke otkine, a zatim se otkine i odreže plojka i deo lisnog
rukavca. U jednoj berbi se bere samo 2 do 4 lista po biljci,
da se ne smanji suviše asimilacijska površina.
U prvoj godini berbe, bere se 3 do 4 nedelje, a zatim
ostavi da biljka razvije što više lišća. U kasnijim godinama,
bere se svakih 7 do 10 dana. U našim kontinentalnim
područjima to je od sredine aprila do sredine ili kraja juna,
u zavisnosti od temperatura.
Kad nastupe više temperature, peteljke postaju malo
sunđeraste i gube karakteristicnu sočnost. Mogu se postici
prinosi od 200 do 40 t/ha.
Dorada, pakovanje i skladištenje
U pripremi za tržište peteljke rabarbare sortiraju se
prema dužini i debljini.
Za I klasu najmanja je dužina 35 cm, a debljina peteljki 15 mm.
Za II klasu najmanja je dužina 30 cm, a debljina 10 mm.
Peteljke moraju biti ujednačene po boji, bez oštećenja
i bez delova lisne plojke. Pakuju se u manje kutije ili letvarice
po 5kg, a za pojediničnu prodaju u perforirane PE
vrećice po 0.5 do 1kg.
Ako je potrebno, rabarbara se može skladištiti do 3
nedelje pri temperaturi od 0 do 1 0 C i relativnoj vlažnosti
vazduha od 95%.
Pospešivanje rabarbare
U severnim evropskim zemljama uobičajeno je
pospešivanje rabarbare za zimsku potrošnju. Iz dvogodišnjeg
ili trogodišnjeg zasada u septembru se izvade
podanci i uskladište na hladnom mestu s temperaturom
manjom od 10 0 C. Trajanje od 10 do -2 0 C.
Rani kultiravi prođu razdoblje mirovanja za 110 do 130 0 C,
odnosno jedinica hladnoće, a kasni za 280 do 330 0 C. Nakon
toga sposobni su za pospešivanje. Pospešuju se u podrumima
ili drugim prostorima, gde je moguće održavati temperaturu
od 12 do 18 0 C. Na sloj zemlje ili treseta rizomi se gusto
poslažu (10 do 16 komada/m2) i održavaju vlažnim. U početku
se održava temperatura od 14 do 15 0 C, a kasnije od 10
do 14 0 C. Za 6 do 8 nedelja od jednog rizoma može se ubrati
1.5 do 3 kg peteljki, odnosno 20 do 30 kg/m2. Te su peteljke
tanje, nežnije i krem bele boje, a u prostoru sa svetlom postaju
ružičaste. Tokom zime u istom prostoru moguće je provesti
dva turnusa pospešivanja.