Alatke i oruđa za oranje - drveni
plugovi u muzejima Vojvodine
Uvod
IVAN ČAKAN
kustos, Muzej Vojvodine, Novi Sad
Rad objavljen u katalogu izložbe
"Alatke i oruđa za oranje" u Poljoprivrednom
muzeju u Kulpinu;
izdavač:
Muzej Vojvodine, Novi Sad, 2005. i
"Zemljoradnja u Vojvodini"; izdavač
KID Pčesa, Novi Sad, 2006.
Skraćenice:
IMS - Istorijski muzej Srbije Beograd
MSSM - Muzej Srema Sremska Mitrovica
MV - Muzej Vojvodine Novi Sad
MZRK - Muzejska zbirka Ruski Krstur
NMV - Narodni muzej Vršac
• Motike paralice od jelenskih rogova, Vatin, bronzano doba 1700-1450. godine
p. n. e. Rekonstrukcija rada motikama paralicama. Zemlja je parana, "orana"
ovakvim koštanim motikama od eneolita do ranog gvozdenog doba
Muzej Vojvodine, stalna postavka,
Novi Sad, 1997.
Prema najstarije datiranim arheološkim
nalazima, čovek je počeo
da se bavi zemljoradnjom u
neolitu, koji na ovom prostoru
traje od 6000. do 3200. godine
p. n. e.
{Muzej Vojvodine, Novi Sad, 2005. i
"Zemljoradnja u Vojvodini"; izdavač
KID Pčesa, Novi Sad, 2006.}
U ovom periodu stvaraju
se prva stalna naselja, javlja se
nova obrada kamena glačanjem
i razvijaju se zanati.
Zemlja je tada obrađivana ručno,
alatkama načinjenim
od raspoloživih
materijala: zašiljenim
kolčevima ili
motikama od kamena,
prirodnih grana, rogova
kostiju. Pretpostavlja se da su
prva rala nastala upravo od savijenih
grana koje su ljudi vukli i
na taj način parali zemlju. U početku
je smišljeno gajenje biljaka
bilo jedva značajnije od sakupljanja
plodova i kao takvo, pored
lova i pripitomljavanja životinja,
bilo jedan od izvora egzistencije
tadašnjeg stanovništva. Od početaka
kultivisanja zemlje prošao
je dug period u razvoj oruđa
za oranje, koji traje sve do današnjih
dana.
 |
• Koštana alatka za paranje zemlje,
Svilojevo, Gaj, Apatin, eneolit,
bakarno doba kostalačke kulturne
grupe, 2800 - 2400. godine p.
n. e. Pronađena je sondažnim
iskopavanjem 1957. godine
Prve alatke bile su manjih dimenzija.
Korišćene su za iskopavanje
jestivog korenja, uništavanje
korova, prekopavanje zemlje
pre setve i slično. Prelaznu fazu
ka prvim oraćim spravama čine
motike paralice. Za razliku od
ručnih riljeva one imaju specijalizovaniju
funkciju, koja se
prvenstveno odnosi na paranje
zemlje pre setve. Od običnih motika
razlikuju se po tome što imaju
šiljast vrh i više liče na pijuk.
Verovatno su nasađivane na dugačka
držalja, pomoću kojih su
ih ljudi vukli i tako parali, "orali"
zemlju. Da su ove male koštane
alatke imale upravo ovu funkciju,
svedoče preistorijski crteži sa
stena u severnoj Evropi. Nalazi
motika paralica sa ovog područja
potiču iz Vatina, 1700 - 1450. godina
p. n. e.
Nakon domestikacije, životinje
su korišćene za poljske radove.
Ovaj period počinje od bronzanog
doba, u kojem je bilo poznato
gajenje svih vrsta domaćih životinja
uključujući i konje. Domaćim
životinjama, a naročito govečetu
i konju, posvećivana je posebna
pažnja, one su korišćene za transport,
obradu zemlje, ishranu. U
bronzanom dobu javljaju se rala,
sprave za oranje koje su vukle životinje.
Njihov pronalazak nije isključio
upotrebu ručnih alatki i
motika paralica, koje se u praksi
susreću i u ranom gvozdenom
dobu.
Bronzano doba u Vojvodini
reprezentuje izuzetan primerak
raonika za ralo pronađen na lokalitetu
Borđoš kod Novog Bečeja.
Datiran je na oko 1100 - 1000.
godina p. n. e. To je jedini takav
primerak sa ovog područja. Raonik
predstavlja tehnološki napredak
u obradi zemlje.
"Raonik sa Borđoša smatramo
značajnim tehnološkim napretkom
u obradi zemlje i jednim
od ključnih dostignuća u
istoriji poljoprivrede u Panonskoj
kotlini. Vezujemo ga za kulturu
Gava - Belegiš II i datujemo
u ha AI, u vreme velike produkcije
bronze".
{Medović Predrag: "Raonik (lemeš)
rala sa Borđoša kod Novog Bečeja
(Banat)", RVM, br. 35. Novi Sad, 1993.}
• Bronzani raonik sa lokaliteta Borđoš
kod Novog Bečeja, oko 1000. godina
p. n.e.
Sličan raonik iz istog perioda
pronađen je na teritoriji centralne
Srbije, kod Požarevca. Ovaj
pronalazak potvrđuje da raonik
sa Borđoša nije usamljen primerak,
već da su ovakvi bronzani
raonici upotrebljavani na širem
području.
Gvozdeno doba karakteriše
upotreba gvozdenih raonika. Ovi
raonici masovnije su upotrebljavani
u mlađem gvozdenom dobu
kada se u Evropi javljaju i prvi
plugovi. Ralo sa gvozdenim raonikom
preuzela je rimska civilizacija
i ono je sa izvesnim poboljšanjem
u konstrukciji egzistiralo
kroz ceo srednji vek, zadržavši se
na Balkanskom poluostrvu do
sredine 20. veka.
{Popović, Ivana, Antičko oruđe od
gvožđa u Srbiji. Narodni Muzej, Beograd,
1988.}
• Oritci za čišćenje raonika od blata,
Hrtkovci, Gomolava, 1. vek p. n. e.
Upotreba pluga na ovom prostoru
počinje u antičkom periodu.
Njegova pojava nije označila i prestanak
korišćenja rala, već su ove
dve vrste oraćih sprava istovremeno
bile zastupljene više veko
Ralo
Prvo konstruktivno složenije oruđe
za oranje je, verovatno, ralo,
koje se na ovom prostoru pominje
do 18. veka kada ga zamenjuje
plug. Nije utvrđeno kada je tačno
na teritoriji Vojvodine plug potisnuo
ralo iz upotrebe, ali je činjenica
da su obe ove oraće sprave istovremeno
korišćene dug vremenski
period. Na terenskim istraživanjima
ni u jednom naselju nije zabeležen
podatak o njegovoj upotrebi.
Veoma bleda su sećanja i na drveni
plug, jer je i on u potpunosti izobičajen
do kraja 19. veka.
Prilikom kolonizacije Vojvodine
sredinom 18. veka, u Banatu
je svakoj novodoseljenoj porodici
ili dvema porodicama zajedno,
dodeljivan po jedan drveni
plug, kao uobičajeno oruđe za
obradu zemlje; rala se ne spomi-
nju. Konstruktivno i funkcionalno
posmatrano, ralo je posebna
oraća sprava sa više specifičnosti.
Raonik mu je uvek simetričan,
oštar sa obe strane, i on zemlju
para odbacujući je na obe strane.
Ralo nema dasku i ne prevrće zemlju
kao plug. Ima četiri osnovna
dela: oje, ručicu, kozlac i plaz
koji može biti od istog komada
drveta od kojeg je ručica ili je pak
načinjen od posebne daske.
{Bratanić, Branimir,"Oraće sprave u
Hrvata, oblici nazivlje, raširenje", Publikacija
etnološkog seminara sveučilišta
u Zagrebu, 1. Zagreb, 1939.}
• Raonik rala. Sremska Mitrovica,
njiva na imanju "Zelengora", 3-4 vek,
18x8 cm
Oje je uvek dugačko i direktno
se spaja za jaram u koji se hvataju
volovi. Ralo nikada nema kolečke
i uvek ima samo jednu ručicu. U
Evropi su poznata rala sa kolečkama,
ali ona nisu karakteristična za
naše krajeve. Kozlac je donjim delom
fiksiran za plaz, a gornjim je
pričvršćen za oje, čineći tako čitavu
drvenu konstrukciju čvršćom.
Dubina oranja podešava se podizanjem,
ili spuštanjem oja pomoću
klinova, kojima je ono pričvršćeno
za kozlac i ručicu. Prilikom
oranja, kao vučna snaga, koriste
se jedan ili dva vola.
Drveni plugovi
Drveni plug je najstariji tip oruđa
sačuvan u muzejima Vojvodine.
Kao sprava koja je mnogo povoljnija
za oranje ravničarskih površina,
on je potisnuo iz upotrebe ralo
i bio široko zastupljen do sredine
19. veka. Velika prekretnica u razvoju
plugova nastaje sredinom 19.
veka kada se javljaju prvi fabrički
gvozdeni plugovi od kojih su vrlo
brzo nastali savremeni plugovi
sa mašinskom vučom.
{Najpoznatije fabrike plugova u Evropi
osnovane su: Rudolf Sak, Lajpcig,
1863; Eberhard, Ulm, 1854; H.F. Eckert,
Berlin, 1846; J.& F. Honjart, Engleska,
1837; Rudolf Bacher, Austorugarska,
Češka, 1890; Ronsomer, Sims
& Head, Engleska, 1785. Kod nas su
najčešće korišćeni eberhard plugovi,
poznatiji pod nazivom divlji vepar.}
Za razvoj
pluga značajan je upravo period
do pojave fabričkih plugova.
Uprkos svojim karakteristikama
- lakše, brže i efikasnije preoravanje
zemlje, fabrički plugovi potisnuli
su iz upotrebe stare drvene
plugove tek krajem 19. veka. Druga
polovina 19. veka predstavlja
prelazni period u kojem su istovremeno
korišćeni fabrički i drveni
plugovi koje su pravili seoski
kovači i kolari. Na iščezavanje
drvenih plugova uticala je i tadašnja
agrarna politika koja je, težeći
za unapređenjem zemljoradnje
u ovim krajevima, podsticala
brže uvođenje savremenijeg metalnog
pluga.
Obrada zemlje drvenim plugom
predstavljala je težak i iscrpljujući
posao, za koji je bila neophodna
upotreba većeg broja volova
ili konja za vuču. Setva pšenice ili
drugih kultura morala se obaviti
na vreme, pa se i oranje moralo
izvršiti u vremenski ograničenom
periodu. Na ovim prostorima zemlja
je bila teška, te su se plugovi
lako lomili, zbog čega su domaćinstva
imala i po nekoliko plugova.
Opisujući terezijanske kolonizacije
u Banatu, E. Šimša piše: "Na
prvom mestu među alatkama bila
su oruđa za zemljoradnju. Među
njima, pre svega, plugovi. Pošto je
zemlja u Banatu veoma teška i naročito
u početku je mogla da bude
orana samo sa po šest volova ili konja,
morala su uvek da oru po tri
domaćinstva zajedno, koja su zajednički
posedovali po jedan plug
sa raonikom i jedan plug bez gvožđa,
kao rezervu. Tada se radilo sa
teškim, ovde uobičajenim plugovima.
Godine 1769. naređeno je da
se svakom domaćinstvu obezbedi
sopstveni plug, pošto je udruženi
rad domaćinstava često bio sprečavan
bolešću, razmiricama, što
je onemogućavalo pravovremenu
obradu zemlje."
{Ernst Schimscha, Technik und Methoden
der Theresianischen Besiedung
des Banats, Baden bei Njien 1949,184}
Opisujući terezijanske kolonizacije
u Banatu, E. Šimša piše:6 "Na
prvom mestu među alatkama bila
su oruđa za zemljoradnju. Među
njima, pre svega, plugovi. Pošto je
zemlja u Banatu veoma teška i naročito
u početku je mogla da bude
orana samo sa po šest volova ili konja,
morala su uvek da oru po tri
domaćinstva zajedno, koja su zajednički
posedovali po jedan plug
sa raonikom i jedan plug bez gvožđa,
kao rezervu. Tada se radilo sa
teškim, ovde uobičajenim plugovima.
Godine 1769. naređeno je da
se svakom domaćinstvu obezbedi
sopstveni plug, pošto je udruženi
rad domaćinstava često bio sprečavan
bolešću, razmiricama, što
je onemogućavalo pravovremenu
obradu zemlje."
Na terenskom istraživanju zabeležen
je podatak o načinu rada
drvenim plugom: "Stari ljudi su
pričali da su nekada u oranje išla
tri čoveka. Jedan je vodio volove,
drugi je gonio, a treći je pružio,
a na leđima su nosili torbu
punu drvenih klinova, zaglavaka
i oračica od pruća za slučaj da
plug negde popusti."
{Arhiv Etnološkog odeljenja Muzeja
Vojvodine. Podatke prikupio Rajko
Nikolić 1951. godine od kazivača Save
Berića, rođenog 1881. godine u Somboru
i Nove Milica iz Stapara, rođenog
1868. godine.}
.Srednjovekovni raonici rala, Crvenka pored Vršca, 11-12 vek
• Raonik rala. Sremska Mitrovica,
njiva na imanju "Zelengora", 3-4 vek,
18x8 cm
"Prema podacima popisa iz 1828.
godine, sa dva vola se orala zemlja
dobrog kvaliteta, a slabija zemlja sa
četvoro ili sa šestoro goveda. Kmetovi
su se u mađarskoj služili raznim
vrstama plugova, još u u drugoj
četvrtini XIX veka svega tri
posto plugova bili su polu gvozdeni,
kod kojih su samo crtalo i upravljač
bili metalni. Zbog toga se ni dubokim
oranjem nije prodiralo u zemlju
6 do 8 cm. Slična je bila situacija
i u torontalskoj županiji gde
su gvozdene plugove poljoprivrednici
vrlo sporo prihvatali. U ambaru
vlastelinstva u Ečki najnoviji
nemački plugovi bili su više izložbeni
predmeti i, kako je to opisao
obrazovani inženjer Vedreš, "samo
sredstva koja služe za uveseljavanje
duhova koji vole da istražuju", jer
među kmetovima "čak ni stoti ne
ume da namesti plug ili bar da na
njemu gvožđe ljudski postavi."
{Hegediš, Antal, Agrarni odnosi u Torontalskoj
županiji u Banatu, 1779-1848.
Novi Sad, 1987.}
Drvene plugove izrađivale su
zanatlije, kovači i kolari, a dešavalo
se da su drvene delove pluga
pravili sami zemljoradnici, vesti
u obradi drveta.
Osnovna karakteristika drvenog
pluga je to što mu je čitava
konstrukcija drvena. Daska, gredelj,
plaz, kozlac i ručice su od
drveta. Metalni su samo raonik,
crtalo i cimer; pored toga, drveni
plug može imati i metalne okove
na gredelju, plažu i dasci.
Gredelj je nosilac svih delova
pluga. Na prednjoj strani ima dva
i više otvora za klin kurdelj, kojim
se plug spaja za kolečke. Pomeranjem
klina, napred ili nazad,
reguliše se dubina oranja. Ako je
klin postavljen u zadnji otvor od
vrha gredelj a, ore se pliće, a ako je
postavljen u prvi otvor, ore se dublje.
Gredelj može biti više ili manje
povijen ili prav. Pravljen je od
jednog komada drveta.
 |
• Drveni plug
I. Drveni plug, najčešći nazivi za pojedine delove u Vojvodini: A- ručka, rucelj;
B - ručka, rucelj; Aa - leva ručica; Ab - desna ručica; C - spojnica, prečka, spona,
krstak, raspon, pijavica, pajanta, klonfa, klanfa; D - plaz, plazina, peglaja, plast,
plas, papuča, taban, striljica, branik, repnjak, repelj, tur, guzica; E - gredelj,
greda; F - kozlac, glava peglaje, glava, panj; Ga - kurdelj, klin, kuka, dić, ojić; Gb
- gužva, gužva oračica, onda; H - raonik, ravnik; I - daska, ploča; J - crtalo, crtak; K
- zaglavnik; L - cimer, cug; Ma - zaglavak; Mb- zaglavak; Md - rupa, buxa
II. Kolečke, najčešći nazivi pojedinih delova: 0 - kolečke, kolica; Oa - donji
jastuk, jastučić; Ob - ojica, ruda; Oc - jastuk; Od - koza, ram; Of - desni točak; Og
- naplatak; Oh - špica, špica; Oi - glava, ćurka; Ok - čivija; R - levi točak, čovečiji
točak
III. Raonik, nazivi pojedinih delova: H - raonik, lemeš, ravnik, list raonika, gvožđe;
Ha - vrh, špic; Hb - uvo, pero; Hc - navlaka; Hd - branik
Ručice
Drveni plug ima dve ručice, levu
i desnu, i njima se upravlja plugom.
One su obično lučno povijene
prema oraču. U visini gredelj a,
nekad više ili niže, spojene su jedna
za drugu drvenim klinom ili letvicom.
Svojim donjim delom ručice
najčešće formiraju plaz, a ako je
plaz načinjen od posebnog komada
drveta, onda su u njega usađene.
Plaz
Donji deo pluga koji klizi po izoranoj
brazdi naziva se plaz. Zbog
trenja i trošenja koje nastaje prilikom
hoda po brazdi, često je
okovan sa strane i na donjem
delu. On može biti napravljen od
posebnog komada drveta, ili ga
svojim donjim delom formiraju
ručice. Ima oblik četvorougaone
daske koja se na prednjoj strani
sužava te se na taj njegov deo
natiče raonik. Na zadnjem delu
može biti više ili manje izrezan.
Daska
Za prevrtanje zemlje služi drvena
daska. Prednjim delom obično se
naslanja na plaz i kozlac, za koji je
pričvršćena drvenim ili metalnim
klinovima. Negde na sredini ili pri
kraju, što zavisi od njene dužine,
naslanja se na desnu ručicu za koju
je takođe pričvršćena drvenim ili
metalnim klinovima.
Raonik
To je metalni deo, koji je kod pluga
uvek asimetričan sa oštricom
na desnoj strani. Delovi raonika
su: navlaka i list, koji sa desne
strane ima sečivo i pero, a sa leve
branik - rub savijen prema zemlji
sa funkcijom da ne dozvoli zemlji
da se podvuče ispod raonika.
Cimer
Za podešavanje dubine oranja služi
cimer. On je od metala i u obliku
je duge cilindrične ili pljosnate
šipke. Donjim delom pričvršćen
je za raonik, a gornjim za gredelj.
Na gornjem delu cimera nalaze se
rure, ili ušast šraf pomoću kojeg se
podizao ili spuštao raonik, čime je
podešavana dubina oranja.
Crtalo
Na gredelju uvek postoji otvor za
metalni nož, koji se zove crtalo.
Vrh sečiva crtala stoji ispred raonika.
Ima funciju da zareže, zacrta
zemlju, kako bi kasnije raonik
lakše mogao da ore.
Kozlac
To je drveni deo pluga koji spaja
plaz sa gredeljom, pa čitavoj
konstrukciji pluga daje veću čvrstinu.
U obliku je letvice, koja je
donjim delom usađena u plaz, a
gornjim prolazi kroz gredelj. On
može biti različite dužine i širine.
Za gredelj je pričvršćen klinom
kozlačnjakom. Njime je, takođe,
podešavana dubina oranja, podizanjem
i spuštanjem gredelja.
Kolečke
Celinu sa drvenim plugom čine kolečke.
One se za plug spajaju pomoću
gužve oračice i klina kurdelja.
Pravljene su od drveta, a mogle su
imati i delove od metala. Sastoje se
iz tri osnovna dela: osovine, točkova
i rudice (ojića). Osovina je noseći
deo svih delova kolečki. Za nju su
sa strane pričvršćeni točkovi, manji
levi i veći desni. Prilikom oranja
levi točak išao je ispred raonika, a
desni po izoranoj brazdi. Za kolečke
se pomoću rudice spajaju oje i ja
ram, u koji se upreže stoka.
To što su kolečke ipak, konstruktivno
posmatrano, jedna zasebna celina
i što su se neki njihovi delovi, na
primer točkovi, mogli iskoristiti pri
pravljenju drugog oruđa, verovatno
je uticalo na to da ih je tako mali broj
sačuvan. Stoga, drveni plugovi koji
se nalaze u zbirkama muzeja u Vojvodini
većinom nemaju sačuvane i
kolečke. Kolečke su u celini sačuvane
jedino kod pluga koji se nalazi u
zbirci Narodnog muzeja u Vršcu i
Muzejske zbirke u Ruskom Krsturu.
Kolečke drvenog pluga koje su vlasništvo
Muzeja Vojvodine nisu bile
kompletne, pa su neki njihovi delovi
kasnije dorađeni.
Drveni plugovi imaju iste osnovne
delove; nazivi većine ovih delova
bili su odomaćeni i prihvaćeni u
svim krajevima Vojvodine. Za pojedine
delove u raznim mestima Vojvodine
zabeleženi su i lokalni nazivi:
tako se raonik naziva "ravnik";
plaz se u Alibunaru naziva "papuča",
u Baču "plast", u Bačkom Bregu
"strilja", u Bajši "taban", u Dubovcu
"peglajz", u Dobrici "zboj". Ovaj poslednji
naziv upućuje na to da je u
tom kraju korišćen drveni plug sa
plažom kojeg svojim donjim delom
čine ručice. Plaz se kod takvog pluga
sastoji od dva dela zbijena u jednu
celinu; daska se u Bačkom Petrovom
Selu zove "ploča", u Dolovu
"panj"; prečka se u Aradcu naziva
"pijavica", u Baču "pajanta", u Bajši
"spona"; gužva oračica se u Baču naziva
"onda", a u Banatskom Aranđelovu
"oračica" itd.
{Prema Etnološkom atlasu Jugoslavije
- Vojvodina, sveska I, mesta: Bač,
Alibunar, Bački Breg, Bajša, Dubovac,
Dobrica, Bačko Petrovo Selo, Dolovo,
Aradac, Banatsko Aranđelovo.}
Ovaj opis delova drvenog pluga
rečito govori o složenosti njegove
konstrukcije i svrsishodnosti
svakog od njegovih delova.
Takav drveni plug je, mada primitivan,
predstavljao savršeno i
za ono vreme savremeno oruđe
za obradu zemlje. O pravoj vrednosti
njegove konstrukcije svedoči
i činjenica da je on osnov
svih novijih i najmodernijih plugova.
Konstruktivno posmatrano,
u sastavu fabričkih plugova
nema nekih izuzetno velikih izmena.
Korišćenje drugog materijala
- čelika i određene izmene
u formi daske i raonika doveli su
do stvaranja savremenijih plugova
pomoću kojih je rad bio neuporedivo
lakši.
- nastavak u sledećem broju -