Pojmovnik govedarstva (6)
Kvantitativne osobine
U govedarstvu proizvodne osobine životinja
su od primarnog ekonomskog
značaja. Kod mlečnih goveda to su
prinos mleka, količina i sadržaj masti i proteina,
plodnost, iskorišćavanje hrane i dr, a
u proizvodnji mesa tovne sposobnosti, klanične
osobine i kvalitet mesa. One čine grupu
kvantitativnih osobina, jer se mere i izražavaju
u određenim jedinicama.
Da bi mogle ove osobine adekvatno da se
ocenjuju i koriste u genetskom poboljšanju
goveda, neophodno je njihovo pravovremeno,
tačno i potpuno merenje i praćenje, odnosno
delovanje u skladu s regulativama
koje se odnose na ovu oblast.
Varijabilnost kvantitativnih osobina
Varijabilnost ili raznolikost individua određene
populacije u kvantitativnim osobinama
je izvanredno velika. Razlike između
njih jesu razlike u stepenu ispoljenosti određene
osobine i pokazuju niz promena između
tačaka krajnjih vrednosti. Ta varijabilnost
je mogućnost koju odgajivač koristi da
proizvede bolju stoku, izborom za dalju reprodukciju
grla s visokim stepenom izraženosti
proizvodnih osobina.
Sve promene u tim osobinama kod životinja
rezultat su uticaja nasledne osnove
i spoljne sredine, odnosno njihovog uzajamnog
delovanja. Nasledna osnova koja omogućava
ispoljavanje određene osobine predstavlja
genotip. On može da ima jedan, dva
ili više parova gena. Fenotip je ocenjena ili
izmerena vrednost osobine, koja je izraz genotipa
i uticaja sredine u kojoj jedinka živi.
Od svih faktora koji utiču na ispoljavanje
kvantitativnih osobina, jedino genetski
ostaju nepromenjeni u toku života jedinke.
Zbog toga oni predstavljaju poseban interes
za selekcionare da bi odabrali grla koja nose
u nasleđu poželjne gene, jer se jedino oni
prenose s roditelja na potomstvo. Na ispoljavanje
kvantitativnih osobina deluje više
parova gena, odnosno za njih je karakteristično
poligeno nasleđivanje. U pogledu tipa
delovanja, geni ispoljavaju aditivne, dominantne
i epistatičke efekte.
Aditivan efekt gena ima najveći značaj u
odgajivačko-selekcijskom radu. Ovi geni nemaju
ni dominantan ni recesivan odnos, već
svojim prisustvom doprinose stepenu ispoljenosti
osobine na koju deluju, tako da se
njihov efekt sumira.
Druga dva tipa delovanja gena, dominantnost
i epistaza, nisu od velikog značaja
u oblasti genetskog poboljšanja životinja, jer
se njihovi efekti ispoljavaju samo pri posebnim
kombinacijama određenih gena, koje se,
poznato je, ne prenose s roditelja na potomstvo.
U prvom slučaju radi se o interakcijama
gena koji su aleli, a u drugom, gena na različitin
lokusima.
Faktori spoljne sredine, kao što su ishrana,
nega, smeštaj, meteorološki i drugi uslovi,
imaju značajan modifikujući uticaj na
kvantitativne osobine. S druge strane, važno
je i uzajamno delovanje nasledne osnove
i okoline, jer ukazuje da životinje određenog
genotipa u jednim uslovima mogu bolje da
ispolje svoje genetske karakteristike, dok je
u drugim ono ograničeno ili onemogućeno.
Genetsko poboljšanje goveda
Oplemenjivanje goveda je oblast istraživanja
koja ne donosi ni skokovite ni spektakularne
rezultate. Ova komponenta mogućeg povećanja
proizvodnje odlikuje se postepenim, relativno
malim ali sigurnim unapređenjem. I
pored toga, može se sigurno reći, da genetsko
poboljšanje stoke, uopšte, u velikoj meri angažuje
naučne i stručne snage u svetu na pronalaženju
prilaza i metoda, sistema i modela
za što tačnije utvrđivanje genetske vrednosti
jedinki obuhvaćenih odgajivačkim radom.
Da bi uticao na promenu genetske strukture
populacije, odgajivač koristi dva moguća
načina: (i) odlučuje koje će individue biti
roditelji sledeće generacije (selekcija) i (2)
bira metode njihovog parenja (odgajivanje).
Selekcija
Selekcija se jednostavno može definisati kao
diferencijalna reprodukcija, kojom je samo
odabranim individuama omogućeno da
imaju sledeću generaciju. Ona je najmoćnije
sredstvo koje odgajivači imaju na raspolaganju
za poboljšanje stoke.
Selekcijom se ne stvaraju novi geni, već
se samo povećava učestalost poželjnih gena
u stadu. Na toj promeni se temelji očekivanje
da će fenotipovi osobina potomaka biti
iznad prošeka prethodne generacije. Prema
tome, očekivani genetski napredak ili uspeh
selekcije (AG), za generaciju potomaka
odabranih grla, biće određen:
• heritabilitetom (h2) osobina uključenih u
selekciju i
• selekcijskim diferencijalom (SD):
AG = h 2 x S D
Ako je potrebno da se odredi koliko uspeh
selekcije iznosi za godinu (AGt), tada se
genetski napredak za generaciju deli s dužinom
generacijskog intervala (L):
AG = ( h 2 x S D ) -f L
Heritabilitet ili koeficijent naslednosti
je statistička veličina i nema apsolutnu vrednost,
jer se njegovim utvrđivanjem određuje
do kog stepena je varijabilnost individua za
određenu osobinu zasnovana na razlikama
u njihovom nasleđu. On predstavlja stepen
genetske varijabilnosti, odnosno udeo fenotipske
varijanse koji je uslovljen razlikama u
naslednoj osnovi jedinki u populaciji. Tako,
ako se navede da je h2 za količinu mleka 0,25,
to znači daje 25% posmatranih razlika među
kravama za prinos mleka usled razlika u njihovim
genetskim sposobnostima.
Vrednost heritabiliteta može da se kreće
od o do 1, i zavisi, uglavnom, od osobine za
koju se utvrđuje, strukture populacije i uslova
okoline. Tako, kvantitativne osobine koje
su pod većim uticajem spoljnih faktora, kao
što je količina mleka u laktaciji, imaju manji
h2. Zatim, dugotrajna intenzivna selekcija
smanjuje nasledne razlike unutar populacije
i, shodno tome, heritabilitet, dok ujednačeniji
uslovi gajenja i ishrane povećavaju njegovu
vrednost. Prihvaćene vrednosti koeficijenta
naslednosti za neke osobine u mlečnih goveda
prikazane su u tabeli 1 (Kliewer, 1978).
 |
Kod osobina značajnih u proizvodnji mesa, vrednosti koeficijenta naslednosti za
prosečne dnevne priraste u tovu od oko 0,50
pokazuju da je potencijal rasta uveliko pod
kontrolom aditivnih genetskih efekata i da
je moguća efikasna selekcija na ovu osobinu.
Efikasnost ishrane (prirast od 1 kg hrane)
i konverzija hrane (utrošak hrane za jedinicu
prirasta) imaju u prošeku heritabilitet od oko
0,40, pa se mogu očekivati povoljni efekti u
njihovom poboljšanju. Od pojedinih karakteristika
morfologije trupa, veće vrednosti koeficijenta
naslednosti imaju površina preseka
mišića Musculus longissimus dorsi (MLD) i
debljina subkutane masti (prekrivenost trupa
lojem), prosečno oko 0,50. Vrednost heritabiliteta
za randman klanja je dosta visoka (0,38-
0,53), kao i za učešće pojedinih tkiva u trupu (veća od 0,50), pa su mogućnosti za modifikaciju
telesnog sastava goveda izražene.
Selekcijski diferencijal je razlika između
prošeka fenotipova odabranih roditelja i prošeka
populacije za njihovu generaciju. Što je
veća ova razlika, odnosno intenzitet selekcije,
mogućnosti za genetski napredak su veće,
kako za generaciju, tako i za godinu.
Veličina selekcijskog diferencijala kod
mlečnih goveda je limitirana, u velikoj meri,
relativno niskim stepenom reprodukcije.
Primena veštačkog osemenjavanja povećala
je intenzitet selekcije bikova, dok za krave
sličnu mogućnost će, najverovatnije, dati široka
upotreba MOET (višestruka ovulacija i
embrio transfer) tehnologija.
Generacijski interval se definiše kao
prosečan uzrast roditelja u momentu rađanja
njihovih potomaka. Njegovo relativno
dugo trajanje u goveda, u principu, smanjuje
realizovani godišnji selekcijski napredak.
Dužina generacijskog intervala je različita u
zavisnosti od pola: u bikova je 3-8, a krava
oko 4,5 godine. Korišćenje metoda selekcije
za izbor grla u ranom uzrastu (sa 12 meseci),
npr. u MOET-nukleusnim odgajivačkim
programima, daje šansu za njegovo smanjenje
i, time, povećanje selekcijskog uspeha.
Genetski napredak u savremenom govedarstvu
programira se, najčešće, u tri velika
kompleksa osobina:
1. Proizvodne osobine, npr. mlečne i tovne,
2. Reprodukcijske osobine, npr. tok teljenja,
3. Osobine konstitucije, npr. eksterijer.
Budući da poboljšanje zdravlja životinja
omogućuje povećanje dužine njihovog korišćenja
i time smanjenje proizvodnih troškova,
može se očekivati relativno brzo uključivanje
i četvrtog kompleksa osobina u
odgajivačke programe.
Već je spomenut uopšte sporiji stepen genetskog
poboljšanja goveda. To se posebno
odnosi na mlečne osobine. Tako, na osnovu
sumiranih rezultata više istraživanja, teoretski
godišnji progres za prinos mleka bio
bi 1-2% od prosečne proizvodnje u populaciji.
Međutim, realizovani selekcijski uspeh
iznosi oko 50% od mogućeg. Polazeći od
toga, pri mlečnosti u populaciji od 6.000 kg,
realizovani genetski napredak po godini bio
bi samo 30 do 60 kg mleka.
Razlika između teoretskog i realizovanog
genetskog progresa uglavnom je uslovljena
sledećim faktorima:
1. Smanjena genetska varijansa usled prethodne
selekcije, što može da uslovi za
oko 30% manje genetsko reagovanje;
2. Pristrasnost u selekciji, naročito bikovskih
majki ili njihovih kćeri. Zbog posebnog
(preferencijalnog) tretmana, takva
grla su često bolje vrednovana nego
što je njihova stvarna genetska vrednost.
Ovaj razlog može da smanji do 25% genetski
uspeh;
3. Suboptimalni generacijski interval (što je
već spomenuto) i
4. Selekcija na više osobina. Selekcija se često
kod mlečnih krava vrši na agregatni
genotip (proizvodnja, osobine tipa, sekundarne
osobine i dr.). Kada se selekcija
vrši na n osobina, koje su iste ekonomske
važnosti i nisu u genetskoj korelaciji, intenzitet
selekcije biće intenziteta selekcije
na jednu osobinu.
I pored navedenog, jedan efikasan odgajivački
program treba da uključi što je moguće
više osobina od važnosti. I mada je genetski
progres tada sporiji, posmatrano na
duže, ostvario bi se bolji balans između proizvodnog
nivoa i važnih sekundarnih osobina,
kao što su reprodukcija i zdravlje.
Metode selekcije
Izbor grla (selekcija) može da se vrši na bazi
nekoliko vrsta podataka, koji su, u manjoj
ili većoj meri, garancija da ona poseduju poželjne
gene za određene osobine. Procena da
poseduju ove gene može biti zasnovana na
informacijama iz pedigrea, o individualnim
sposobnostima, rođacima i potomcima.
Selekcija prema pedigreu.
Ova metoda
selekcije je najmanje pouzdana kada se
radi o proceni da li su izabrana grla stvarno
ona s boljim nasleđem. Obično se praktikuje
kod mladih životinja koje još uvek nemaju
podatke o sopstvenim performansama ili
osobinama potomaka. Ona je, u stvari, prvi
korak u izboru grla, čija će vrednost biti potvrđena
ili odbačena u sledećim ispitivanjima.
Pri izboru grla primenom ove metode,
najveću važnost treba pridavati proizvodnim
podacima najbližih predaka: otac i majka
i, eventualno, deda i baba po ocu i majci.
Podaci o daljim precima veoma malo doprinose
tačnosti procene nasledne osnove jedinke
koja se bira.
U savremenim MOET-nukleusnim programima
za poboljšanje mlečnih goveda,
primena ove metode obezbeđuje smanjenje
na minimum generacijskog intervala. Sva
grla za zamenu selekcionišu se sa oko godinu
dana uzrasta na bazi performanse prve
laktacije njihovih majki. Time se postiže da
generacijski interval za muška i ženska grla
bude dve godine. Treba, međutim, naglasiti
da je tačnost selekcije u tom slučaju relativno
niska.
Ova metoda se koristi i u selekciji osobina
koje se mere kasno u životu, kao što su dugovečnost
i otpornost na bolesti, ili osobina
izraženih samo kod jednog pola, kao što je
materinska sposobnost. Ovo drugo se praktikuje
npr. kod tovnih goveda kada se biraju
bikovi od krava koje su proizvodile telad s
velikom telesnom masom pri zalučenju.
Selekcija prema individualnim sposobnostima.
Ova metoda je izbor i ocenjivanje
na bazi podataka o individualnim osobinama,
odnosno performans testu. Može se
praktikovati za različita svojstva, ali je njena
suština u tome da se za priplod koriste superiorne
životinje u pogledu sopstvenog fenotipa
za određenu sposobnost.
Za primenu ove metode selekcije neophodno
je da postoje podaci o fenotipu određene
osobine za grla koja su kandidati za odabiranje.
Mlečnost, muznost i neke osobine
plodnosti, kao što je rađanje potomstva, ispoljavaju
se samo u ženskih grla, te se samo kod
njih može vršiti selekcija po fenotipu. Kod
krava mogu biti uključene još i telesna građa
i razvijenost, zdravlje i dugovečnost. Savremeni
programi selekcije bikova mlečnih rasa
uključuju ocenu za rast, muskuloznost, efikasnost
iskorišćavanja hrane i funkcionalnu
čvrstinu. Pri izboru za nukleus stada, performans
testom mogu biti obuhvaćena i mlada
ženska grla u odgoju, a test može biti proširen
da bi uključio podatke prve laktacije.
Izbor na bazi performans testa je veoma
efikasan način selekcije za osobine s visokim
heritabilitetom, koje se mogu direktno meriti
na mladim životinjama. To su skoro sve
najznačajnije osobine vezane za proizvodnju
mesa. Zbog toga, performans test je najčešće
prihvaćena metoda za bikove kombinovanih
i tovnih rasa, koja omogućuje genetsku
ocenu individue putem njene performanse u
kontrolisanim uslovima. Individualno ispitivanje
mladih životinja vrši se u specijalizovanim
stanicama, gde su ujednačeni uslovi
ambijenta, ishrane i nege. Time će veliki deo
utvrđene varijanse između bikova biti usled
aditivnih efekata gena.
Selekcija prema rođacima.
U ovom slučaju
je reč o selekciji na osnovu podataka tzv.
bočnih rođaka (nisu ni preci, ni potomci) individue
koja se odabira. Često se označava i kao
sib selekcija, zato što su najznačajniji takvi rođaci
braća i sestre, kao i polubraća i polusestre
(sib znači brat ili sestra). Udaljeniji srodnici,
tetke, ujaci itd. su od manjeg značaja.
Najčešće se informacije o proizvodnim
sposobnostima rođaka koriste u slučajevima
kada se selekcija vrši za osobine koje se
ne ispoljavaju kod oba pola (kao što je mlečnost),
ili se ne mogu ustanoviti na živim grlima
(sastav trupa i kvalitet mesa). Primena
sib selekcije u mlečnom govedarstvu podrazumeva
izbor muških grla prema indeksu
familije, koristeći informacije o laktaciji njihovih
majki i punih i polu-sestara, čime se
povećava tačnost selekcije.
Selekcija prema potomcima.
Informacije progenog testa su najadekvatnije
u selekciji za osobine vezane za pol, kao
što su mlečnost, muznost, materinska sposobnost
i neke osobine plodnosti, za osobine s
niskim heritabilitetom (mlečnost i plodnost)
i za osobine trupa u tovnih goveda koje se ne
mogu meriti na živim grlima. Za slabe strane
progenog testa smatraju se njegova manja
tačnost u poređenju s individualnom performansom
ako nije testiran dovoljan broj potomaka,
produženje generacijskog intervala
čekanjem da se dobiju podaci o potomcima
i moguće manje intenzivno izlučenje zbog
male proporcije životinja koje mogu adekvatno
da budu progeno testirane. Takođe se procenjuje
daje progeni test skupa metoda, zbog
čega ga treba praktikovati samo u selekciji bikova
koji će se intenzivno koristiti u veštačkom
osemenjavanju ili u vrhunskim stadima
priplodnih goveda.
Progeni test bikova na mlečnost, muznost,
telesnu građu i tip obavlja se u proizvodnim
uslovima. Na tovne osobine i kvalitet mesa
može se sprovoditi u testnoj stanici, izračunati
iz podataka performans testa ili utvrditi
na bazi rezultata u tovu njihovih sinova.
Od više metoda za ocenu priplodne vrednosti
- poređenje vršnjakinja (CC i MCC),
selekcijski indeks (SI), metoda najmanjih
kvadrata (LS), metoda najboljih objektivnih
pokazatelja (BLUP) - u modernom govedarstvu
se primenjuje tzv. Animal model
(An. mod.) postupak (metoda modela individue).
Ova metoda danas se smatra najtačnijom
za ocenu priplodne vrednosti bikova
i krava, jer koristi informacije od svih poznatih
odnosa među životinjama da bi predvidela
genetsku sposobnost svake individue.
Prema tome, pri oceni po An. mod. uzimaju
se u obzir svi sopstveni podaci, kao i oni o
precima, srodnicima i potomcima.
Gajenje goveda
Gajenje (odgajivanje) je drugi stub na kome
se temelji poboljšanje nasledne osnove goveda.
Ono obuhvata sistem primenjenih metoda
parenja izabranih grla, sa stanovišta pripadnosti
rasi (ili vrsti) i stepena srodstva
između njih, odnosno predstavlja kontrolisanu
reprodukciju selekcionisanih individua.
Uspešni proizvođači biraju i primenjuju
adekvatne metode gajenja u cilju veće
kontrole nasleđivanja, u odnosu na to kada
se koristi samo selekcija.
Načelno, razlikuju se kod goveda, kao i
kod drugih vrsta domaćih životinja, metode
odgajivanja u čistoj rasi i ukrštanjem. Izbor
sistema gajenja treba da bude primarno
određen veličinom i kvalitetom stada, finansijskim
mogućnostima i veštinom odgajivača
i, iznad svega, ciljem koji se želi postići.
Gajenje u čistoj rasi
Ova metoda gajenja, ili kako se još naziva
odgajivanje u čistoj krvi, obuhvata parenje
životinja iste rase. Čistokrvna životinja
se može definisati kao član rase koju čine
grla sa kojima ima zajedničko poreklo, odlikuje
se specifičnim karakteristikama i upisana
je ili ispunjava uslove da bude upisana
u herdbuku rase.
Cilj odgajivanja u čistoj rasi je proizvodnja
superiorne priplodne stoke. Takav cilj
mora da obuhvata poboljšanje proizvodnje
i osobina proizvoda. Zbog toga, ovim sistemom
gajenja treba da se bave iskusni odgajivači
da bi proizveli kvalitetna grla za zamenu
u svojim stadima i za druge proizvođače,
ili da proizvode čistokrvne bikove za poboljšanje
stada s nepotpunim poreklom.
Gajenje u čistoj rasi u srodstvu (inbriding)
Inbriding je sistem parenja životinja koje su
u bližem srodstvu nego što je prošek populacije
iz koje potiču. Većina proizvođača nastoji
da ne primenjuje odgajivanje u srodstvu,
jer je iskustvo iz prošlosti pokazalo da
je ono povezano s pojavom degenerativnih
osobina i opštim opadanjem životne snage
i proizvodnje.
Sa genetičkog stanovišta, inbriding povećava
stepen homozigotnosti u populaciji, bez
obzira na vrstu i broj gena, što daje veću verovatnoću
da potomstvo nasleđuje iste gene
od roditelja i da, zbog toga, više liči na njih.
Opadanje vitalnosti je usled ispoljavanja efekata
nepoželjnih (štetnih) gena, takođe zbog
povećanja homozigotnosti, koji su do tada
bili prekriveni dominantnim genima. Međutim,
odgajivanje u srodstvu ne stvara štetne
gene, već se oni, njegovom upotrebom,
lakše mogu otkriti.
Nema potpune saglasnosti o inbridingu,
kada se radi o stepenu srodstva individua koje
se pare i u koje svrhe se koristi. Sa stanovišta
poboljšanja goveda, mogu se praktikovati sledeći
sistemi parenja u srodstvu: incest, linijsko
odgajivanje i odgajivanje po familijama.
Incest.
To je sistem parenja grla koja su
u najužem srodstvu, u prvom i drugom stepenu,
npr. otac i kćerka, mati i sin, brat i sestra.
U njegovoj primeni treba računati s povećanom
pojavom kongenitalnih anomalija
i većim udelom individua koje nisu poželjne
za dalju reprodukciju (manja telesna masa,
smanjena plodnost i vitalnost), odnosno s
većom stopom izlučenja grla iz stada. Incest
se danas manje praktikuje nego u periodu
stvaranja pojedinih čistih tovnih rasa.
Obično se navode sledeći razlozi za primenu
incesta:
1. Povećanje stepena homozigotnosti. Time,
s jedne strane, recesivni nepoželjni geni
dolaze do izražaja, a grla koja ih nose
lako se mogu izlučiti i, s druge, utvrđuju
se poželjni geni za određene osobine.
2. Povećanje prepotentnosti. Zbog veće homozigotnosti,
povećava se sposobnost životinje,
bilo muške ili ženske, da da pečat
svojih karakteristika potomstvu.
3. Održavanje u najvećem stepenu srodstvo
sa željenim pretkom.
4. Stvaranje inbrid linija ili familija. Stvaranjem
takvih linija i familija i njihovim
ukrštanjem dobijaju se životinje sa superiornim
prizvodnim osobinama.
Linijsko odgajivanje.
To je parenje u
srodstvu u kome se rodbinski odnos drži
koliko je moguće bliskim s nekim poznatim
muškim pretkom, osnivačem linije. S
biološkog stanovišta, incest i linijsko odgajivanje
su isti sistem parenja, a razlikuju se
samo u intenzitetu. Obično u programima
linijskog odgajivanja stepen srodstva nije
bliži od parenja polubrata i polusestre, obično
je širi, kao što je deda x unuka, baba x
unuk i si.
Linijsko odgajivanje ima iste prednosti
i nedostatke kao i incest, ali u mnogo manjem
stepenu. Ono je sigurna metoda odgajivanja
koja pruža manju mogućnost da se
postigne izuzetna nadmoćnost u priplodnom
stadu, ali je i manji rizik da se dogodi
veliki promašaj.
Odgajivanje po familijama. Ovo odgajivanje,
suprotno linijskom, vezuje se za poznato
žensko grlo, osnivača familije, Cilj je
da se proizvodne sposobnosti neke izvanredne
krave, što je moguće duže, održe i
prošire unutar stada.
Treba napomenuti da unutar familije
mogu da postoje puna braća i sestre i polubraća
i polusestre. U prvom slučaju je to potomstvo
jednog roditeljskog para, a u drugom
potomstvo jedne krave, dobij eno parenjem s
više bikova. Glavni selekcijski kriterijum pri
korišćenju informacija o familiji je fenotipska
vrednost svih njenih članova: procenjeni rezultati,
individualne sposobnosti i proizvodnost
potomaka (o tome je bilo reči u prikazu
selekcije prema rođacima).
Odgajivanje u čistoj rasi bez srodstva
To je parenje grla iste rase koja nisu u srodstvu
po poreklu, najmanje 4 do 6 generacija
predaka. Ovu metodu gajenja današnji proizvođači
čistokrvnih goveda najviše koriste,
a verovatno je da će to činiti i u budućnosti,
jer se time izbegavaju moguće posledice odgajivanja
u srodstvu.
U pogledu genetskih efekata, ovaj sistem
odgajivanja je suprotan inbridingu. Dok gajenje
u srodstvu povećava homozigotnost,
parenje u čistoj rasi van srodstva ima tendenciju
da poveća heterozigotnost alelnih
gena. Poželjni efekti u poboljšanju goveda
mogu se postići samo izborom najboljih grla
za reprodukciju i nastojanjem da priplodnjaci
po genetskoj vrednosti budu znatno
iznad prošeka stada.
Ovo gajenje može biti sastavni deo programa
linijskog odgajivanja ili incesta. Kao što je
već istaknuto, inbriding, generalno, povećava
homozigotnost gena i za poželjne i za nepoželjne
osobine. Pojava određenih defekata u
stadu najbolje se može eliminisati uvođenjem
priplodnjaka odgajenog van srodstva, koji je
slobodan od takvih štetnih gena. Ovaj način
gajenja poznat je kao osvežavanje krvi.
Prof. dr Georgi Antov