BUŠA
Piše: Magistar
Srđan Stojanović,
šef odseka za
genetičke resurse,
Sektora za razvoj sela
i poljoprivrede,
Ministarstva
poljoprivrede,
šumarstva i
vodoprivrede
Republike Srbije
 |
Buša je domaća primitivna
rasa, u prošlosti
gajena gotovo u svim
krajevima naše zemlje. Sve
do sredine dvadesetog veka,
govedarska proizvodnja u
Srbiji bazirana je na Brachicer om
tipu. Adametz (1895) je
smatrao, da je upravo buša
autohtono goveče Balkanskog
poluostrva i nazvao je
ilirsko goveče. Sve do II
svetskog rata, Brahiceri tip
goveda je bio dominantan na
ovim prostorima (Ogrizek,
1941). Tokom dvadesetog
veka, konstantnim meleženjem,
buša je dovedena na
ivici nestanka. Danas se u
našoj zemlji gaji pretežno u
brdsko-planinskim predelima
(Vlasina, Prokuplje, Priboj,
Prijepolje, Dimitrovgrad,
Tutin i Novi Pazar),
dok se u tragovima nalazi i u
Vojvodini (Subotica, Kovin).
Osim u Srbiji, nalazi se i u
susednim zemljama, skoro
na čitavom Balkanskom poluostrvu
(Hrvatska, Bosna i
Hercegovina, Crna Gora, Albanija,
Grčka i Makedonija).
To je izrazito sitno goveče,
kombinovanih proizvodnih
osobina, skromna u pogledu
ishrane, nege i smeštaja i drži
se pretežno ekstenzivno.
U proleće goveda se izvode
na pašnjake, gde borave do
kasno u jesen. Zimska ishrana
je dosta skromna, a koristi
se uglavnom: slama, kukuruzovina
i nešto sena uz neznatno
prihranjivanje koncentratom.
Zbog uslova u
kojima egzistira ima veoma
snažnu i grubu konstituciju,
dobro se prilagodjava uslovima
sredine, a odlikuje se i
otpornošću na zarazne i parazitske
bolesti.
 |
Spada u sitne rase goveda.
Prosečna visina grebena odraslih
mužjaka u proseku iznosi
110 cm, a ženki 100 cm.
Prosečna telesna masa kreće
se izmedju 280-350 kg. Buša
spada u kasnostasne rase goveda.
Polnu zrelost postiže
sa 15-18 meseci, a priplodnu
zrelost sa 26-30 meseci. Porast
i razvitak završava sa 3-5
godina, a za priplod se može
koristiti i do 12 godina.
U odnosu na boju postoje
različiti sojevi buše: crni,
polimski (rujavi), crvenometohijski,
sivi (Belić,1988).
Kako navode Čobić i
sar. (1997), najdetaljnije
proučavanje buše kod nas izvršio
je Mitrović (1939), kod
crvenog metohijskog govečeta.
Isti autor je u svojim istraživanjima
konstatovao dva tipa buše,
od kojih je prvi ostao
nepromenjen, dok je drugi tip
u vidu meleza brahicernog
crvenog metohijskog
govečeta i simentalske rase.
Mlečnost kod buše je slabo
izražena, ali u odnosu na
njenu telesnu masu i uslove
držanja je zadovoljavajuća.
Za vreme jedne laktacije,
prosečno daje oko 1000 kg
mleka sa 5% masti.
Prema statusu ugroženosti,
u Republici Srbiji, buša
se ubraja u grupu ugroženoodrž
ive rase (Stojanović i
Pavlović, 2003). Populacioni
trend je u porastu. Glavna
lokacija je na teritoriji opština
Novi Pazar i Tutin (Stojanović,
2006).
Organizovan rad na očuvanju
buše započet je krajem
1994. godine, identifikacijom
i popisom postojećih grla.
Identifikacija još uvek nije
završena, jer se identifikuju
sva grla koja po fenotipu
odgovaraju buši. Osnovne
selekcijske službe i stručnjaci
sa Poljoprivrednog fakulteta
u Zemunu su dali veliki
doprinos u identifikaciji preostalih
grla, kako bi se stavila
pod kontrolu i uključila u
program očuvanja genetičkih
resursa. Naime, današnje
aktivnosti na očuvanju buše
preduzete su u skladu sa
Konvencijom o biodiverzitetu
i Globalnom strategijom
FAO o konzervaciji i očuvanju
genetičkih resursa domaćih
životinja
 |
Centralna matična knjiga
(Herdbook), za sada ne postoji,
ali se određeni podaci
o poreklu nalaze u databazi
Ministarstva poljoprivrede,
šumarstva i vodoprivrede
(Upravi za veterinu i Odseku
za genetičke resurse). Može
se zaključiti da buša nije dovoljno
proučena, posebno iz
oblasti molekularne biologije,
genetskih markera i mapiranja
gena, što pruža veliku
mogućnost za eventualno
iskorišćavanje dobijenih rezultata
u budućnosti (Stojanović,2005).