PODOLSKO GOVEČE
Piše: Magistar Srđan Stojanović,
Šef odseka za genetičke resurse,
Sektora za razvoj sela i poljoprivrede,
Ministarstva poljoprivrede,
šumarstva i vodoprivrede
Republike Srbije
Podolsko ili sivo-stepsko goveče, spada u
grupu primigenih goveda. Kako navode
Čobić i Antov (1992), citirajući brojne autore
(Ulmanski, 1928; Bodo, 1984, 1987; Bodo et
Reti, 1987), smatra se kao direktan potomak divljeg
govečeta-Bos primigenius Bojanus-a. Sama
grupa stepskih goveda je vrlo velika i veoma rasprostranjena,
kako u Evropi, tako i u Aziji, a prema
nekim podacima slična goveda se nalaze i u
severnoj Africi (Pavlović, 1961, 1967).
Smatra se da je uža domovina podolskog govečeta
Podolija (odakle i potiče naziv) i Volinija
(oblasti u Ukrajini), kako ističu Šmalcelj et Rako
(1955) i Belić i Ognjanović (1961). Kako je
došlo na prostore današnje Panonske nizije, postoje
tri različite teorije koje nisu jasno dokazane
(Bodo, 2000):
1. Doneto je prilikom osvajanja ovih teritorija
od strane Huna i Avara, pre 1000 godina, koji
su došli iz Mongolije, prolazeći preko Ukrajinskih
stepa, koje se mogu smatrati mestom
nastanka podolskog govečeta. Werner (1902)
navodi da je kralj Longobardije Agilulf (590-
615) dobijao od Avara iz Mađarske, koji su se
iselili iz jugozapadnog Sibira,
iz predela između Urala i
Altaja, dugoroga siva goveda
na poklon. U prilog ove
teorije ističe se i navod Stajića
(1912) koji kaže, da su
mnogi mišljenja da je sa
Avarima došlo i stepsko goveče,
koje se u prvi mah zadržalo
u Panoniji, a zatim se
raširilo i u ostale delove
Evrope, pa i na Balkansko
poluostrvo;
2. Stiglo je prilikom velike
seobe naroda u IV-V veku sa
istoka. Naime, kako ističe
Bodo (2000), „dugoroga“
goveda su bila poznata u
Egiptu i na Balkanskom
poluostrvu od davnina, a
Perosin(1995) ukazuje da su u
prvom veku nove ere „dugoroga“ goveda
postojala na Kritu;
3. Nastalo je kao rezultat lokalnih ukrštanja i
domestikacije u Karpatskom bazenu (Bodo, 2000).
U XIV i XV veku populacija podolskog govečeta
je bila jako razvijena u Karpatskom bazenu
i Panonskoj niziji (Bodo, 1985, 2000), gde je
ekstenzivno stočarenje bilo glavno zanimanje.
Sivo-stepsko goveče je postalo popularno sredinom
XV veka usled povećanog zahteva tržišta za
goveđim mesom. Međutim, u XVIII i XIX veku
smanjuju se površine pašnjaka na kojima su se
uzgajala ova goveda zbog povećanja površina
pod oranicama (Bodo, 2000). U takvim novim
uslovima, podolsko goveče postaje glavna radna
snaga za obradu zemlje, a na teškim ritskim
oranicama nije mu bilo premca.
 |
Sivo-stepsko goveče ima veliki broj varijeteta
i to: u Ukrajini (Podolija) podolsko, u Mađarskoj
mađarsko sivo, u Rumuniji rumunsko sivo (varijeteti
sive stepske rase u Rumuniji su dobili nazive
po zonama gde su nastali: moldavski, transilvanski,
jalomica i dobrudža soj), u Bugarskoj
sivo iskarsko, u Srbiji kolubarsko i podolsko, u
Bosni i Hercegovini bosanska ili posavska gulja,
u Grčkoj sykia i katerini tip, u Turskoj tursko
sivo-stepsko goveče, u Hrvatskoj istarsko goveče
i slavonsko-sremski podolac, u Italiji podolika,
romanjola i maremana, u Albaniji najsličnija rasa
podolskom govečetu je Mursi (Grey Steppe type,
Mason, 2002), u Španiji andaluzijsko goveče itd.
Svi ovi varijeteti su potomci Bos primigenius
Bojanus-a, a razlikuju se međusobno uglavnom
po visini tela i telesnoj masi, dok su
po eksterijeru i fiziološkim
osobinama veoma slični.
Kako je podolac vekovima
unazad držan u prirodi bez
ikakve zaštite, prepušten
vremenskim prilikama, odlikuje
se izuzetnom otpornošću.
Crnobarac (1999) navodi reči
Tružinski Sabolča, jednog od
vlasnika podolskih goveda u
našoj zemlji, koji kaže
„...jed nom se živa u termometru
spustila na minus 20 stepeni,
otelila se jedna krava.
Sva grla u krdu okupila
su se oko novorođenčeta i
rogovima gurala slamu prema
njemu da ga pokriju i utople“.
Ovakvo ponašanje ukazuje
na zajedništvo i brižnost
jednih prema drugima, kada
za to postoji potreba.
 |
Podolsko goveče je kasnostasno,
odlikuje se visokom plodnošću i dugovečnošću.
Krave se koriste u priplodu
10 i više godina, a volovi za rad
do svoje 15-te godine. Prema Pavloviću
(1967), volovi mogu da se koriste
za rad i do 16-17 godina, kada se iz
upotrebe isključuju ne zbog neke greške,
već zbog toga što su im, usled
starosti, zubi istrošeni, te nisu više u
mogućnosti da konzumiraju onu količinu
hrane, koja im je potrebna za
podmirenje energije utrošene za rad.
Mlečnost je retko izražena i uglavnom
se krave ne muzu. U našim uslovima
podolska rasa je praktično korišćena
u siste mu krava-tele, jer se krave
u najvećem broju slučajeva, zbog
niske proizvodnje mleka nisu muzle,
već su na pašnjacima odgajivale telad
(Antov i sar., 2002). Tovna sposobnost podolskog
govečeta je slabo izražena, a Čobić i Antov
(1992) navode da se od ostalih osobina koje
karakterišu ovu rasu, mogu navesti sledeće:
sposobnost adaptacije na date klimatske prilike,
otpornost na bolesti, lako teljenje (praktično
100 % bez pomoći sa strane) i dobro izražene
materinske osobine.
 |
Centar uzgoja podolskog govečeta u Banatu
je bilo selo Mramorak, u Sremu Irig, a takođe se
moglo naći i u Bačkoj. Prema tome, podolsko
goveče je imalo veliki značaj, prvenstveno za
Vojvodinu, a onda i severni
deo Srbije, gde je uticalo na
stvaranje kolubarskog govečeta.
Veliki uticaj na stvaranje
kolubarskog govečeta
imao je zapat kneza Miloša,
koji je između 1820. i 1835.
godine bio na planini Maljen,
na suvatu „Divčibare“.
Knez Miloš je ovde imao i
svoj privatni „stočarski zavod“
(Stajić, 1912). Ovaj zapat
se odlikovao karakteristikama
stepskih goveda i verovatno
je bio donet iz Mađarske
sa kojom je knez Miloš
imao trgovačke veze.
Nakon pada kneza Miloša,
kako ističu Stajić (1912) i Belić
(1949), zapat je razgrabljen
od strane imućnijih porodica,
nastanjenih u toku reke Kolubare.
 |
Prema statusu ugroženosti, podolsko goveče
u Republici Srbiji se ubraja u grupu ugroženo održive
rase. To znači da je rasa ugrožena, ali da
su preduzete aktivnosti na njenoj konzervaciji i
očuvanju (Stojanović i Pavlović, 2003). Ukupan
broj grla podolskog govečeta u Republici Srbiji
danas je veoma mali, ali je populacioni trend u
porastu. Grla su smeštena na tri lokacije u Banatu,
Bačkoj i Sremu (Stojanović i Đorđević-Milošević,
2003). Odgajivači na ovim lokacijama
su: P.P. „Kasting“ iz Banatske Palanke, Tružinski
Sabolč iz Bačke Topole i „Pokret gorana“ iz
Sremske Mitrovice. Najnovije podatke o veličini
populacije podolskog govečeta
navode Stojanović i sar. (2006), koji
ističu da je ukupan broj populacije
150 grla.
 |
Organizovan rad na očuvanju animalnih
genetičkih resursa (An GR) u Srbiji,
pa samim tim i podolskog govečeta
započet je krajem 1994. godine,
identifikacijom i popisom postojećih
rasa i sojeva. Današnje aktivnosti
na očuvanju podolskog govečeta
preduzete su u skladu sa Konvencijom
o biodiverzitetu i Globalnom
strategijom FAO o konzervaciji
i očuvanju genetičkih resursa domaćih
životinja. Naime, aktivnosti na očuvanju
An GR, čak i sa vrlo ograničenim
kapacitetima, su veoma značajne,
jer postaju jedan tekući proces
koji će evoluirati i tokom vremena
postati obimniji. Koncept konzervacije putem
banki gena, kako ističu Čobić i Antov
(1992) kompleksan je i može se ostvariti na dva
načina:
1. In situ ili očuvanjem živih životinja u sredini
u kojoj su nastale, i
2. Ex situ koji može biti in vivo (kada se žive
životinje drže u sredini u kojoj ni su nastale-npr:
prirodni parkovi i ZOO vrtovi) i in vitro (zamrzavanjem
i skladištenjem sperme, oplođenih jajnih
ćelija, embriona ili segmenata gena).
Na Departmanu za stočarstvo
Poljoprivrednog fakulteta u
Novom Sadu, vodi se centralna
matična knjiga (Herdbook), za
celu populaciju podolskog
govečeta. Određeni podaci
su deponovani i u Ministarstvu
poljoprivrede, šumarstva
i vodoprivrede, Odseku
za genetičke resurse. Na
osnovu podataka s kojima
se danas raspolaže, može se
zaključiti da podolsko goveče
nije dovoljno proučeno,
te da savremena dostignuća
u oblasti molekularne biologije,
genetskih markera i mapiranja
gena, odnosno genetskog
inžinjeringa, pružaju
velike mogućnosti za detaljna
proučavanja i eventualno
iskorišćavanje dobijenih
rezultata (Stojanović, 2005).